Ilirik | Mladen Blažević

SKELA

Skela se nalazila na dugoj strani rijeke no tamo nije bilo nikoga.

– Ej… Eeeeeeej!

Dalije je prekinuo ženino brbljanje iznenadivši sve jačinom svog glasa.

– Nikog živog. Ko se brine za ovo? Nemate vi neku dežurnu dekuriju?

– Ne pitaj mene Dalije, ja idem ovuda prvi put. Ti ti vođa puta.

– Išao sam, ali uvijek nas je čekala prevodnica. Tu iza brda je utvrda s cijelom centurijom. Uvijek je bila… Ako ih nije Bastija potukao. Priča se da hara ovuda. Horda njih… tristo. Nestalo nekoliko karavana.

– I što sad? Čekat? Zna neko plivat?

Dekurion je pogledom pretraživao muškarce u karavani tražeći dobrovoljca. Svoje legionare nije ni pogledao. Znao je da na njih ne može računati.

Krum je šutio gledajući tko će se ponuditi. Naučio je dobro plivati još kao dječak, roneći školjke i rakove u uvali pred očevom vilom. Ali sad je želio da nije i da može tupo gledati oko sebe kao ostali i čekati da netko uđe u hladnu vodu.

I šta sad? Samo ja znam plivati? Šta su svi… ima li neko da je odrasto uz more? Ne da se nikom. Onaj Breuk, stiso se ko… I Ligur. Nisi tako star, ne. Jebemu stado!

– Ja znam. U… sunce vam… Ima neko konopac da me izvučete ako se smrznem? To! Dobro zavežite za stablo i držite ako me povuče. Tamo teče brzo.

Ulija je u naručju držala tuniku i ogrtač i gledala u u kiselu grimasu na Krumovom licu.

– Iiiii… hladno! Majku mu, otpast će mi kuronja! Iiiih… otpast, nema ga, nestao!

Krumu je voda prelazila preko pasa i teško je održavao kontakt s dnom zbog siline matice. Zaplivao je svom snagom uzvodno znajući da bi ga plivajući ravno prema drugoj obali voda odnijela niže, gdje je rijeka stvarala virove.. Nije bilo tako strašno. Već na sredini, rijeka je postajala znatno plića i ubrzo je opet koračao provjeravajući gdje mu se sakrio visuljak među nogama. Upravljanje teškom skelom natrag preko rijeke, bilo je teže. Trebalo mu je vremena da dokuči kako ne može okretati kolotur zato što je zabravljen klinom. Klin je služio umjesto kočnice i nije dozvoljavao skeli da je matica odvuče na sredinu rijeke i ljuljuška na brzici. No, Krumu je još veću muku predstavljala svjesnost da to izvodi gol, naježene kože i nezaštićen od pogleda na svoje smežurani crvuljak.

Karavana je ubrzo prolazila kraj napuštenog logora. Nije bilo tragova borbe. Nitko taj logor nije osvajao. Poneka rupa od sulice ili strijele na drvenim preprekama iza zaštitnog rova. Ali te su rupe vježbajući napravili sami rimski legionari.

– Ovaj je logor tu još od Oktavijanovog pohoda, a sad je pust. Ne sviđa mi se.

Dalije nije skrivao zabrinutost. Dekurion je šutio prestavši tražiti sličnosti u pozadinama Ligurove žene i kćeri. I ostali su beživotnost logora odšutjeli kao da ih se to ne tiče, ne dozvoljavajući mislima da trče za njegovim bivšim stanovnicima. Kasno poslijepodne put se spuštao u dugačku i široku dolinu na pola presječenu rijekom. S desne strane rijeka se razlijevala u močvaru, kojoj su sunce zaklanjali oblaci ptica. Činilo se da je karavana odahnula. Nije više bilo šume, gdje bi se sklonila Bastijina horda.

– Jesi li kad vidjela ovakvu ravnicu?

Krum je gledao stabla na drugom kraju doline uspoređujući ih sa čovjekovim stasom, shvativši da bi se ljudska pojava na toj daljini činila kao točkica.

– Jesam, ko djevojčica. Ima li ona rijeka skelu na pravoj strani?

– Ako i nema, ja se više ne močim. Jel ti to mene…

Smijala mu se gledajući prema suprotnoj strani doline.Volio je Ulijin smijeh. Bio je sve rjeđi. Prošlo je tri godine, a nikako poroda. Krum se nije zbog tog previše zabrinjavao. Još da se i za to brine. Stalno trčanje za srebrnjacima. Trgovina je stvarala grčeve u želucu. Borba za tek pristiglu robu s drugim trgovcima, borba za kupce. Trebalo je uvijek nešto iskoristiti ili spašavati. Bilo kad je bjesomučno tražio kupce za pošiljku nedovoljno ušećerenih datula, koje mu je onako vješto uvalio onaj Nubijac. Ili kad su mu dvojica braće blizanaca iz Albone uvalila puna kola istih toga koje je on nekoliko dana prije prodao njima. Toge su u Alboni očito bile umočene u burad s masnjačom, koja joj je dala lijepu, jarko narančastu boju. No, uz to je Krumovim kupcima ostavila tragove na koži i stvorila ojed pod pazuhom. Zbog toga se dugo vremena nije smio pojaviti na tržnici u Akvileji.. Kući se vraćao umoran i lakše je bilo oprati misli u vinu i bulazniti zabavljajući goste do kojih mu nije bilo stalo, nego dodirom Uliji još više stisnuti one sjevernjačke oči.