Ilirik | Mladen Blažević

SNIJEŽI, RODIO SE SIN

Nije uopće znao gdje se nalazi ni kojim bi smjerom sutra ujutro trebao krenuti. S Garom je to išlo lako. Imao je osjećaj da uvijek zna kojim putem ići. Put se nudio sam. A sad je stalno nestajao. Samo bi se naglo suzio i rasplinuo se u šumi. Onda se morao vraćati do posljednjeg raskrižja. Posljednja dva dana su ga ozbiljno zabrinula. Putem, ukoliko je to uopće bio put, nije naišao ni na naselje, ni na ljetni stan ili bunju, ni sklonište za lovce. Put koji je pratio ponekad je ličio na životinjsku stazu i zato je odlučio da će se sutra popeti na neki od vrhova ne bi li dobio širi i dulji pogled i našao načina da izađe iz ove šume.

Osjetio je vrućinu ispod tunike iako je vatra izgubila svjetlost i pucketav zvuk, te crvenjela kao toge koje je prodavao u Liburniji. Položio je na vatru nekoliko cjepanica složivši ih u piramidu da dim podigne u visinu. Kad je ponovno sjeo vatra je neko vrijeme cvrčala, a onda uzbuđeno rekla „huh“ pa zapiskutala i požutjela. Gledao je u plamen razmišljajući što reći Kavranu i Barbinu kad se vrati u Rubanj. Zatim je zatvorio oči. Plamen je još plamtio pod vjeđama. Ali postupno su ga gasile njegove usporene misli. Ubrzo je nestao kao na pljusku. Onaj pravi plamen, ispred njega, tek se rasplamsao i dim se sad dizao visoko iznad nosa i očiju, istodobno omamljujući volju i zagrijavajući nesigurnost i nespokoj. Ljudi kažu: „Prespavaj, ujutro si pametniji“, ali njemu se činilo da je svakim jutrom sve gluplji.

Ujutro je primjetio da lišće na granama mijenja boju.

– Prelijeće i snijeg. Uskoro ću dobiti sina.

Nisam rekao Uliji koje će mu ime dati. Vukan, nek se zove Vukan ko onaj mali od Tuljinih. Da otjera zlo od sebe, da ga se boje… A ne ko njegov otac. Da trči uokolo ko pašče za koskom, a gdje dođe udaraju ga nogom u guzicu.