Ilirik | Mladen Blažević

STARAC U GRADU

Klanac je vodio od zapada prema istoku i put koji je vodio kroz njega, u doba proljetnih kiša i naglog topljenja snijega očito bi plivao u vodi. Vidjelo se to po kratkim zaobilaznim uskim putevima koji su izbjegavali najniže dijelove. Moglo se zaključiti da ovaj malo veći potok u proljeće može postati opasna nabujala rijeka. Sada su i glavni putevi i njihove kratke zaobilaznice bili zarašteni i njima se već dugo nje kretala zaprega.

Družina je kroz klanac prolazila već nekoliko milja i nije mu se ni nazirao kraj.

– Nismo na dobrom putu. Da je iza klanaca dolina s rudnikom ovaj bi put bolje izgledao. Ovdje kola nisu prolazila već nekoliko godina.

– Imaš pravo, ne izgleda dobro.

– A šta ćemo sad? Mora doć kraj ovom klancu. Ne isplati nam se vraćat kad smo već ovoliko zaglibili.

Bibul se okrenuo unazad da provjeri koliko su zaglibili, ali pogled mu je sezao samo do posljednjeg zavoja. Nastavili su istim putem cijelo poslijepodne nadajući se da će izaći iz klanca prije noći. Umjesto da iziđu iz njega, klanac je samo nakosio svoje okomite zidove i dozvolio više svjetlosti, još uvijek pazeći da zakloni sunce. Obje strane sad su bile obrasle u nisku, rijetku i mladu šumu i činilo se da su ne tako davno služile kao pašnjak. Kako su napredovali, strane su postajale položenije i iz šume počeli provirivati tragovi naselja. Uskoro se s lijeve strane, na vrhu obronka, vidio grad. Put se vijugajući uspinjao prema njemu. Tragovi bedema spiralno su ga opasivali u obliku puža s ulazom na lijevoj strani. To je tjeralo osvajača da mač premjesti u lijevu ruku i štit uzme desnom, da bi se obranio od strijela upućenih s unutraašnjeg bedema. Ako bi mač želio zadržati u desnoj ruci napadač bi morao hodati unatraške. Grad je bio pust. Bedemi su stajali netaknuti. Neki od krovova su se urušili, ali od dotrajalosti. Nigdje nije bilo tragova paleži. Kao da su stanovnici jednog dana odlučili da ovaj grad nije dobar za njih i otišli negdje drugdje sagraditi novi.

– Ovaj je grad poharala neka bolest.

Anije Bibul je ušao u jednu od kućica i ustuknuo.

– Uh, vidi ovo! Dobro sam rekao, ovo je kuga.

Garo je oprezno zavirio i ugledao kostur kako opruženo leži na ležaju od ostataka istrunule slame.

– Bit će kuga. Ovako se mrtvi ostavljaju samo kad kuga hara. Bolje da se što prije pokupimo odavde.

Nastavili su tražeći drugi izlaz iz grada. Odlučili su izaći iz grada i napraviti još komad puta prije nego se smrkne.

– Jel ono… vidi dim tamo! Tamo, desno uz bedem!

Garo je pokazivao prstom prema krovu iz kojeg je izlazio uski i prozirni stup dima. Ispred kuće na ovčijoj koži sjedio je starac naslonjen leđima na zid. Na glavi je imao pokrivalo za glavu ispleteno od šiblja vrbe. Nije izgledao iznenađeno što ih vidi. Vjerojatno ih je vidio još dok su se penjali iz klanca, ili su godine i nevolje učinile da ga više ništa ne može iznenaditi. Kimnuo je ne odavši kojim jezikom govori.

Garo mu je vratio kimanjem.

– Šta se ovdje dogodilo?

Starac ga je pogledao kao da odmjerava da li zaslužuje da mu odgovori.

– Kuga. Pomrlo je pola grada. Pa se povukla, pa se opet vratila.

– I potukla sve.

– Većinu. Moju porodicu je poštedila. Uzela mi samo jedno unuče.

– Pa di su sad?

– Otišli smo svi zajedno. Koje je kuga zaobišla. Ali su je moji sinovi i djeca ponijeli sa sobom. Kad su umrli ja i žena smo se vratili. Tamo di smo digli naselje ostala je pedesetina ljudi… i bez djece. Eto tu smo živjeli… ja i žena. Kuga je otišla, al ženi mi je prepuklo srce. Ima sad već godina da sam sam.

– Zato te niko nije ni našao da te digne u ustanak.

– Koji ustanak?

– Batoni su digli ustanak ima tome…

– Koji Batoni?