Ilirik | Mladen Blažević

SVINJA

Krajevi kojima su prolazili izgledali su beznadno, kao Krumovo raspoloženje. Već nakon nekoliko dana pojeli su zalihu ječma, a odmah zatim i onu Garinu, koju je ukrao u logoru Breuka, naslutivši da im se sprema glad. Putovanje se pretvorilo u potragu za hranom. Kad bi nabasali na naselje, vrlo brzo bi se razočarali shvativši da je potpuno razrušeno i napušteno, a miševi pojeli posljednje mrvice hrane. Držali su se ruba bukovih šuma gdje su ponekad mogli pronaći sitne gloginje, mukinje, borovice, koje su preživjele zimu. Samljeli bi ih zajedno s bukvicama i žirom i od toga pekli male, tvrde pogače. Nisu imali soli, pa okus u ustima nije mogla promijeniti ni mirisna borovica i podsjećao je na koru drveta. Gore od okusa bila je spoznaja da su odmah nakon pojedene pogače opet gladni, a vlaga i hladnoća tražile su snagu unesenu kroz usta. Naišli su na još jedno razrušeno i napušteno selo. Činilo se da je napušteno nedavno. Vidjelo se to po još uvijek jasno vidljivim tragovima paleži. Nesreća se morala dogoditi ovu zimu. Obišli su sve kuće iako se nisu nadali da će pronaći nešto korisno. Na rubu naselja u jednoj kući koja je još imala krov pronašli su mijeh s ukiseljenom medovinom. Nije se mogla piti. Kad su nastavili Dane je prvi progovorio.

– Vidi svinja! Vidi prava svinja. Ja bi baš jeo svinju.

– Gledaj ovo! Ček da je ne preplašite! Polako! Da je opkolimo… pobjeći će!

Svinja je bila udaljena pola stadija i nije izgledalo da se plaši. Rovala je mirno pod ogromnom lipom. Garo je preuzeo zapovjed pri lovu.

– Daj mi uže! Mala, daj brzo uže! Bibule šta gledaš! Tako, polako, udesno, pa je obiđi. Nemoj da ti prođe! Krume! Ti tu kraj mene da je odma hvataš za rep… kad je uvatim omčom… Tako mali… ne… ne još pre blizu! Tako, i ti mala. Sad polako prema njoj! Al polako!

Okružili su je. Svinja je sad gledala prema Krumu i Gari, kao da je znala od kud joj prijeti opasnost. Kad su joj prišli na desetak koraka naglo se okrenula i zatrčala između Bibula i Dane. Dječak ju je jedva uspio dotaći po leđima, ne uspjevši je ni preplašiti. Napravila je samo pedesetak koraka i stala da pogleda da li je prate. Nekoliko su je puta neuspješno opkoljavali, dok nije napravila grešku i umjesto da šmugne između Jele i Dane koji je ne bi mogli zaustaviti, zastala zbog njihovih raširenih ruku. Bilo je to dovoljno da joj Garo natakne omču oko vrata i čvrsto zategne.

– Hvataj za rep! Hvataj! Brzo ugrišće me!

Krum ju je uhvatio za rep i mogao bi ju zadržati da je to bio Krum koji je prije tri godine krenuo iz Rubnja. S ovim Krumom svinja je lamatala skoro kako je htjela.

– Diži gore! Diži joj zadnje noge od zemlje! Jeb… Drž ovo Bibule! Još diži… ti jel držiš?! Zategni da ne lamata!

Garo je izvukao nož i naglim pokretom ga zabio svinji u grkljan, napravivši brzi križ. Onda je uhvatio uže od Bibula i naglo potegao prema zemlji.

– Još odigni i sruši! Tako… Ne moraš to nek se koprca. Samo joj sjedi na butinu da se ne digne opet! Neće ova više nikamo.

Garo je stajao na napetom konopu neposredno van dometa svinjskog ugriza i čekao da se svinja prestane koprcati.

– Nemamo soli. Večeras ćemo je ispeći cijelu. Komad po komad. Da se teže kvari.

U sumrak, nakon što su pluća polijegalih oko vatre teško dolazila do zraka od nateklih trbuha, Krum se podignuo da pomokri veliku lipu. Došetao je polagano pazeći da kroz rupu na opanku ne smoči prste na nogama u rosnoj travi. U polumraku pod lipom spotaknuo se u nešto tvrdo. Poledavši prema zemlji vidio je ljudsku lubanju s koje je samo djelomice visjela koža s dugačkom kosom. Uokolo se nalazilo još nekoliko oglodanih lubanja i hrpice razbacanih kostiju i koža. Jedna je bila sasvim sitna. Očito dječja. Sjetio se gdje je svinja rovala kad su je vidjeli i želudac mu se podignuo na povraćanje. Okrenuo se na suprotnu stranu nekoliko puta duboko udahnuo smirivši ošit. Zatim se pomokrio i polako krenuo prema vatri.

Ko me tjerao da idem ovdje mokrit? Uh… a vidi ove kako se smijulje. Da im pokvarim uživanje… ili da šutim? Navuć ćemo ovako na sebe neku nesreću. Zlu kob. A jel može veće nesreće. Samo da nas pobiju.

Sjeo je kraj vatre i ponovno navukao lice koje je ponio sa sobom iz breučkog logora.

– Šta je Krume? Teško svinja pala u trbuh.

I Bibul je večeras bio spreman na šalu.

– Nije, sjetio se čovjek žene i sina. Ajde Krume, ništa ne znaš… možda su živi.

Garo ga nije želio utješiti iz suosjećanja, nego da im ne pokvari raspoloženje.

– Dobro Bibul kaže, teško mi svinja pala. Odi vidi šta je jela tamo pod lipom… prije nego smo je ubili.

– Šta je jela? Korijenje? Crve… šta se gadiš crva?

Dane je već otrčao pod lipu i vikao. Više se čuo nego vidio.

– Nema ovdje ništa za jest, samo neke kosti. Nije svinja jela kosti. Ne jedu svinje kosti… Jel da Krume da svinje ne jedu kosti?

– Ne jedu Dane, zabunio sam se.

– Kakve kosti?

– Ljudske.

– Kako?

– Tamo su tri oglodana leša. Ženski, po kosi. I jedan dječji.

– Ha ti si se zabunio Krume, ne jedu svinje kosti. Zabunio se.

Dane se vratio iz mraka, a Bibul se pridigao i napravivši nekoliko koraka povraćao u mraku. Garo je prestao sa cerekanjem i još teže disao zrak, a Jela je pogled prikovala u vatri, kao da će u njoj otkriti što im nosi idući dan. Tu večer je na desnoj nozi utočkala još jedan znak.