Ilirik | Mladen Blažević

TARNIJE

Tarnije, uz brata Manija Enija jedini bliski Krumov rođak, svo je vrijeme rata proveo u Mafridu u Histriji. Pomirio se s rodom svoje žene našavši im dobrog kupca za višak maslina i vina koji nisu uspjevali prodati. Kupac je uzeo viškove od nekolicine ostalih rodova, pa je Tarnije postao omiljen u plemenu omogućivši utjecajnijim ljudima iz grada da dobro zarade. Ono što je njemu bilo najvažnije, opet se uselio u kuću svoje žene i navečer se stiskao s njom i svoje dvije kćerkice. Još da mu je nekako bilo izbaciti njezinu majku iz kuće. Ili da stara ode pod gomilu. Ali njegovo besposličarenje po Mafridu ubrzo je ponovno učinilo da ga Histri iz grada počnu gledati poprijeko. Branila ga je jedino žena, konačno ga prihvativši takvim kakav je. Ipak, nezadovoljstvo njenog roda natjeralo ga je da se na neko vrijeme izgubi iz Mafrida. Kad je čuo da je njegov bratić Kavran zapovjednik garnizona u Sisciji odlučio se na put. Ujedno je želio saznati što je s Krumom. Karavane za Sisciju išle su uglavnom starim trgovačkim putem preko Emone, jer je, od kad je započeo rat, prostor Japoda bio ponovno nesiguran. Stigavši nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja u Sisciju odmah je odlučio potražiti Kavrana. Nije puno očekivao od tog susreta, ali Kavran je sad bio na visokom položaju i mogao mu je baciti neku kost. Omogućiti mu da sklopi neku trgovačku vezu. Ako ništa znat će di je Krum. S Krumom je uvijek mogao lakše razgovarati. Kad je potražio Kavrana u upravi garnizona nisu ga pustili niti blizu. Niti ga je itko želio uputiti gdje se Manije Enije uopće trenutno nalazi. Stoga se odlučio za čekanje. Slutio je da je unutra i da će kad tad morati izaći. Sreća mu se osmjehnula poslijepodne. Zazvao ga je s pristojne udaljenosti popraćen mrkim pogledima dvojice legionara. Maniju Eniju je Tarnijeva prilika na tren zamislila pogled, a zatim mu proizvela osjećaj kao podrigivanje nakon lošeg obroka.

– Dobro je, pusti ga! Tarnije živ si!

– Nisam živ kao ti…

– Živ si, isti si… slušaj, nemam sad vremena s tobom. Dođi navečer do moje vile da porazgovaramo.

Tarnije je bio zadovoljan. Prošlo je bolje nego se nadao. Imat će prilike s njim nasamo razgovarati. Tu večer, kad ga je Kavran ponudio da sjedne, Tarnije je naslutio da ga je ovaj zvao s nekom namjerom.

– Gdje je? Krum je li ovdje u Sisciji?

– E vidiš, o tom bi želio s tobom, osim da popričamo. Ne znam gdje je. Načuo sam da ga je Barbin, iz Ad finesa, vašeg Rubnja poslao nekamo prije nego li smo zaratili. Od onda ga tražim. Raspitujem se ne bi li saznao gdje je. Da mu spasim glavu. I ženu mu valjda drži Barbin. Ako ti znaš gdje mu se žena nalazi? Trebao je dobit sina. Pa to je moj nećak. Ja nemam drugog roda. Razumiješ me? Ako bi ti saznao nešto o tome gdje se skrivaju, mislim gdje ju Barbin skriva našao bi načina da ti se odužim. Ili ako čuješ o Krumu. Kažu da je s njim u društvu jedan odmetnuti Rimljan. Zove se Bibul. I neki slaboumni brat vaše svećenice. Ti tu poznaješ ljude… jel? Dat ću ti nešto novca za troškove. Sad mi je najvažnije naći brata i njegovu familiju.

Ostatak razgovora Manije Enije više je pažnje posvećivao janjećim rebrima i vinu nego Tarnijevom prepričavanju kako je proveo godine od njihovog posljednjeg susreta.

Tarnije je iz Kavranove vile izašao pripit i zadovoljan. Ovakav mu posao nije bio u planu. Iako je slutio da je postao unajmljeni doušnik, zapravo je svoju znatiželju spojio s osobnim interesom. A i kožnoj vrećici što zvecka se ne gleda kako je urešena.