Ilirik | Mladen Blažević

VUCI DRVA

Nije bilo lako usjeći drva. Imali su samo sjekire od neprekaljenog željeza i brzo su se tupile pa je često trebalo umakat brusni kamen u vodu i prelazit po oštrici. Dane i Jela su vukli drva i radili su više nego Garo, koji se stalno izvlačio. Anije Bibul je imao dobru volju, ali već nakon pola dana imao je takve žuljeve da je jedva držao sjekiru u rukama. Jedini koji je ozbiljno napredovao u sječi šume bio je Krum. A valjalo je odraditi posao. Stari Maras nije bio naivan. Znao je koliko tri odrasla muškarca mogu posjeći u pet dana. Radi poštenja malo je oduzeo, kad je bolje procjenio družinu i zadao im da u tom roku posjeku primjeren komad šume. Moglo se to obaviti u roku, ali ne s Garom kojem je trn probio opanak, pa ga je ubo stršljen, ukočila leđa, neprestano žedan, da bi naposljetku slomio držak od sjekire. Bibul je malo sjekao, malo omotavao ruke u tkaninu, malo vukao. A Krumu su misli sve češće lutale u sliku gdje umjesto graba i hrasta sjekirom udara po Garinim leđima. Umjesto tog grubo bi prigovorio i slušajući Garina opravdanja nastavio još jače udarati po drvetu. Petog dana Maras se poslijepodne došetao do umornih drvosječa vidjevši da nije izvršena četvrtina od dogovorenog posla.

– Naše žene bi usjekle više od vas trojice.

– Ja radim, vučem drva. Vidiš kako ja dobro vučem drva? Vidiš kako sam ja navuko drva na put? I Jela dobro vuče drva. Vidiš kako i ona vuče drva?

Starac je pogladio bradu u visini prsiju i pogledao prema Dani tek sad shvativši po čemu se dječak razlikuje od ostalih dječaka njegove dobi.

– Ti radiš dobro. Svaka ti čast momčino! I tvoja sestra, jel ti sestra? Nije… ne tiče me se. Ali sjekači mi nešto kasne.

– Sjekire su loše. Brzo se tupe pa…

Garo je želio obrazložiti kašnjenje. Maras je sad znao tko je kriv što posao nije obavljen. I Liku je već naučio da se ovako ne opravdava kad skrivi ili ne učini nešto što je obećala. Pogledao je Kruma, ne želeći više pričati s Garom.

– Slušajte ovako! Noćas će kiša. Kako mi nebo izgleda mogla bi potrajati dan dva. Sutra se odmorite. Zaližite rane. Niste neki drvosječe. Al onda imate ovo ovdje da sredite do tamo. Vidiš do kuda? U još pet dana do ovdje. Uz ovo što vam je ostalo da nadoknadite, naravno.

Krum se prvi tren htio pobuniti, ali onda se sjetio da im sutrašnji odmor može omogučiti da se spuste do Epidaura i vide ima li dolje kakva prilika, barem za njega i Anija Bibula.

Ovo nam uvijek ostaje. Stari je pošten. Da je Garo radio kako treba ovo bi odradili bez velike muke.

* * *

Epidaur nije ličio na Salonu. Kuće su se razlikovale u mnogo čemu. Neke su bile primjetno starije i uz to veće i prostranije. Druge su bile stisnute i djelile često nedavno napravljene zidove. Nisu sve imale tegule na krovovima, neke su bile pokrivene kamenim škrilama, kao u naselju na brdu. Anije Bibul je potražio rimskog zapovjednika garnizona nadajući se da će ušićariti prijevoz za sebe do Senije ili Tarsatike, ili barem Salone. Pozivao se na poznanstvo s Velejom Peterkulom, ali ovome to nije ništa značilo. Shvativši da od prijevoza neće biti ništa, pokušao je dobiti barem zalihu hrane, ali zapovjednik mu je na to zaprijetio novačenjem. Krum se za to vrijeme zaputio do tržnice i luke, ali i sam je bio svjestan da ovdje nema što tražiti bez robe kojom bi trgovao.

Navečer su se, zasuti gustom kišom, umorno vraćali putem koji je vodio usporedo s vodovodom, dok su im u ušima odzvanjali udarci sjekire po grabu.