Ilirik | Mladen Blažević

ZID U DRAČI

– Vidi ovo! Ko da je ove rat zaobišao.

Prešavši prijevoj otvorio im se vidik na uredno obrađena polja i žene koje okopavaju vrtove i vinovu lozu. Put je zobilazio dolinu i išao prema naselju na vrhu koji je zaklanjao pogled prema jugu. Iz naselja se dimilo i činilo se da živi uobičajenim životom. Opasivao ga je bedem složen od velikog kamenja, a krovovi suhozidnih kuća bili su prekriveni nejednakim kamenim pločama složenim terasasto u zašiljene kupe. Moglo je tu živjeti petstotinjak ljudi iako je prostrana dolina u podnožju mogla hraniti daleko više. Kad su stigli na stadij od ulaza u bedem shvatili su da se put razdvaja i pruža dalje prema jugu. Odlučili su posjetiti naselje i već nakon nekoliko koraka izbili na hrbat pa im se otvorio pogled prema moru. Kroz izmaglicu se nazirao Epidaur, prolivši se kućama po poluotoku koji se kao kažiprst zabijao u more. Ispod njih na sredini obronka brda na kojem su stajali počinjao je široki zid koji se ravnom crtom pružao pravo prema gradu na poluotoku. Nije ništa dijelio. I s jedne i s druge strane bio je kamenjar i sitno raslinje. Garo je gledao u njega kao dijete na tržnici u tezgu s drangulijama.

– A što su sagradili ovaj zid? Ovako širok. I šta dijeli draču od drače. I vidi koliko… to ide skroz do grada.

– To je vodovod.

Krum i Anije su mu odgovorili skoro istovremeno. Anije je nastavio.

– To kod nas ima svaki ozbiljan grad. Vidiš ovdje gdje počinje? Tu je sigurno izvor. Ono je spremište. Tamo se preljeva i tako curi sve do grada…

– E ovo još nisam vidio. Mislim i mi vodu preijevamo kako nam odgovara, ali ovako sagrađen zid… to je onda šuplje unutra, zato je tako širok.

Krum se nasmijao i krenuo prema ulazu u naselje pred njima.

– E Garo, ti se stalno hvališ da si svagdje bio, a nikad nisi vidio vodovod.

Nitko im nije priječio ulaz unutar bedema. Kad su ušli nitko ih nije ni primjetio. A onda su ih spazila djeca.

– E, a otkud ste vi došli?

– Je li to tvoj konj? Tamo se vodi konje, vidiš tamo! Imaš sestercije?

– A imate vi bar pogaču za podijelit?

– Daj komad pogače! Kakvi ste vi trgovci?

– Kakve pogače?

– U nekim krajevima kad prvi put ulaziš u grad trebaš donijet pogaču, da pokažeš da si dobronamjeran. Onda se to dijeli djeci.

Garo je opet došao na svoje i pokazivao da bolje poznaje lokalne običaje.

– I šta ćemo sad kad nemamo pogaču?

– Nije to da će nas zbog tog istjerat. Vide valjda da smo putnici iz daljine.

– Nemate pogače? A imate oraha?

Iako su druga djeca već odustala shvativši da od pridošlica nikakve koristi, jedna od djevojčica još nije gubila nadu. Bila je skoro najmanja od dječurlije, prezimivši četiri ili pet zima. Nožice su joj još bile kraće od tijela, a velika okrugla glava stajala na ramenima kao kamen u stupi za mljevenje žita.

– Imam za tebe jedino šaku trnina. Mraz ih je omekšao gore u brdima pa nisu jako kisele.

Jela se snašla izvadivši iz zavežljaja plavkaste i smežurane plodove. Djevojčica ih je primila u obje ruke i neko vrijeme stajala ne znajući kako da jednu stavi u usta, a da joj se ostale ne prospu po zemlji. Zatim je ruke prinjela ustima i jezikom iščeprkala jedan plod.

Namrštila se i ispljunula košticu.

– Malo štipa usta.

Garo se osvrtao oko sebe traživši nekoga od starijih kome bi se obratio.

– A jel znaš ti malena ko je ovde poglavar?

Malena je jezikom iščeprkala još jednu trninu ponovno se namrštivši.

– Znam.

– Pa ko je?

Družina je morala sačekati da djevojčica ispljune košticu.

– Maras.

– Pa gdje je Maras?

Djevojčica je glavom kimnula u desno pokušavajući uzeti još jednu trninu. Krum si je zatekao smiješak na licu. Činilo mu se da je prvi put toliko pažnje posvetio djetetu. Do sad su mu djeca bila maleni stvorovi koji će jednom postati ljudi. Kao što su ovce, naprosto vunene životinje koje pasu. Ali ova djevojčica pred njim bila je mali čovjek i imala je sve ono što će imati i kad odraste.

– Ja ću vas odvesti gdje je Maras. Maras je tamo gore, ja ću vas odvesti.

Djevojčici je čini se ovaj zadatak sad bio zanimljiviji i od trnina. Hodala je ispred njih držeći ruke s trninama skupljene na prsima. Zapevši za kamen poskočila je i dvije trnine su joj ispale. Zaustavila se gledajući ih na podu ne znajući kako da ih podigne, a da ne prospe ostale. Krum se sagnuo, pokupio ih i ubacio djevojčici u ruke. Nasmiješila se i nastavila ulicom koja se lagano uspinjala i zavijala iza kamenih kuća. Na najvišem dijelu naselja nalazio se trg i kuća s velikom strehom. Ispred ulaza na klupi je sjedio starac s bradom koju je mogao rasplesti u dva dijela i zavezati na leđima. Djevojčica je došla do starca i okrenula mu leđa, a ovaj ju je podigao i smjestio u krilo. Izgledalo je to uigrano, kao da to rade godinama.

– Lika. Mogu ja probat jednu tvoju trnjinu?

– Možeš. Uzmi!

Starac je žvakao trninu namrštivši lice kao Lika i odmjeravao pridošlice.

– Ovo je Maras.

– Dobro došli putnici!

– Zdravlja i poroda!

Krum je odpozdravio primjetivši mrštenje na Garovom licu. Očito je znao neki prikladniji pozdrav, ali starac čini se nije mario.

– Jel bi se mogli mi ovdje smjestiti na nekoliko dana? Da se odmorimo.

– A jel nudite nešto zauzvrat?

– Put nas je osiromašio. Nemamo što za ponuditi.

Na trgu se odjednom pojavio još jedan starac s podšišanom bradom i bez kose. Sjeo je kraj Marasa bez da je pozdravio.

– Morate nešto ponuditi. Kako ćemo se dogovoriti?

– Nemamo stvari. Zapravo nedostaje nam i hrane…

– A imate ruke kako vidim.

– To možemo, treba li nešto odraditi?

– Treba. Uvijek treba. U nas su samo žene i djeca. I nešto nas staraca.

– Šta treba? Evo mi smo spremni za stan i hranu da…

– Čekaj malo Krume! Da vidimo šta treba raditi.

Garo je podsjetio Kruma zašto je bio loš trgovac.

– Ha… prijatelj ti je oprezniji. Treba rušit stabla za ogrijev i izvlačit ih iz šume na put. Poslije mogu krcati i žene na kola i dovest. Al treba sutra odmah ujutro. Sad je mjesec dobar. Da drvo ne truli.

– Uf… to je težak posao.

Garo je namrštio lice, kao Lika uzevši još jednu trninu. Sad ih je već držala u jednoj ruci, a drugom ih uzimala.

– E pa ljudi ja drugog posla nemam. Pošteno vam nudim. I nije tako teško. Nisu stabla deblja od butine.

– A gdje je smještaj? Kakva je hrana?

Garo je pokušavao produžiti pregovaranje iako je izgledalo kao da je već prihvatio.

– Jest ćete što i mi. Kaša. Kad je svetak komadić pečena mesa. A smještaj, birajte one kuće tamo su… koju oćete. Sve su prazne. Lika pokaži im!