Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

DJEČAK SA SUTLE

Imao sam vikend pred sobom i naumio sam pročitati cijelu Bhagavad gitu, ali me nazvao Stiv.

„Di si, kaj radiš?“

„Doma sam. Čitam Bhagavad gitu“, rekoh.

„Aj sa mnom na Hrelić, idem frknut Golfa. Čekam te pred zgradom“, izvali i prekine vezu.

Takav je Stiv. Čovjek zna što hoće i ne priznaje negativan odgovor. Ne, on uopće ne čeka odgovor. Odgovorno tvrdim, Stiv bi morao biti naš premijer. Jedino on može ovu državu napokon sravnit sa zemljom i prekratit nam muke.

U Golfu dvici: „Pa, bokte, mogao si ga barem usisati. Ovdje ima više prašine nego kod mene doma, a i vanila borić mi nikako ne ide uz dizel. Osjećam se kao da sjedim u seoskoj slastičarnici i davim se kremšnitama.“

„Ne vjerujem ti jer znam da si kremšnite zadnji put jel za deseti rođendan. U jedanaestoj si već prešel na ajer konjak. Ali, ako ti borić baš toliko smeta, izuj čarapu da je okačim o retrovizor pa da se osjećaš šljakerski“, reče.

Što reći? Stiva za premijera.

Rulali smo cestom uz nasip, promičući pokraj novoizgrađenih, apokaliptičnih zgrada POS-a. Kao tenkovi u koloni, tako hladno i metalno i prijeteći djeluju te betonare.

Dan na sajmu je tekao lijeno, nalik ribičiji u kolovozu na ravničarskoj rijeci. Kederi su živahni, ali krupna riba odmara u dubokom mulju. Dosta muha zuji uokolo. Prodavači su glancali haube, laštili ratkape i popravljali neuko naškrabane natpise s generalijama. Kitili su krame mirisnim borićima.

Već me dupe počelo boljeti od sjedenja pa rekoh Stivu da idem malo promuvat okolo. „Ok“, rekao je.

Probijao sam se do prvih štandova i kućica s kotlovinom. Napokon, u jednoj sam daščari suknuo rakiju pa krenuh dalje zabadati nos. I tako naletim na bivšeg predsjednika. Baš sam se obradovao.

Još uvijek sjajno izgleda. To markantno lice, visoko čelo, mudrost i neka tiha vatra u očima. Neponovljivo.

„Pošto Tito?“ upitam prodavača, starijeg gospodina u šinjelu.

„Pet hiljada!“

„Uh, bokte, pa još je na cijeni!“

Zadivljen, ostao sam zijati u tu brončanu bistu, pažljivo položenu na crveni tepihić na haubi Golfa trice. Navrle su mi uspomene iz pionirskih dana pa preko radnih akcija i prve plaće koju sam zaradio u jednom divovskom poduzeću. Neka gvalja mi je počela rasti u grlu. Zagrcnuh se i umalo zaplakah. Gvalja mi je sve jače pritiskala grkljan. Ipak sam smogao snage pa dostojanstveno zamolih prodavača da mi dopusti jedan selfie s maršalom.

„Druže…“ veli tip, „samo izvoli! Neka nam ga za uspomenu.“