Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

LOMAČA

 

Dočekala me na stubištu zgrade pa smo se uspeli stubama na treći kat.

Bila je sredina kolovoza i grad je gorio kao lomača.

Hodao sam kroz tu vatru, uz presušeni potok Kustošak, kroz Rudeš do Voltinog: iz mulja su virile žablje glave i glave krepanih klenova. Bio sam mokar, uspuhan i žudio sam za pivom, ali kava je bila već pristavljena.

Sjeo sam za kuhinjski stol, zamolivši gospođu čašu vode. „Ova vrućina postaje neizdrživa“, rekoh.

„Došli ste pješice?“ upitala me.

„Aha…“ promucao sam, proždirući visoku čašu.

Kad sam se malo pribrao, shvatio sam da se nalazim u stanu nepušača. Na stolu nije bilo pepeljare, a foringe su bile bijele kao dva lista papira.

Trebalo je skupiti hrabrosti otpiti gutljaj vrele kave.

Ona je sjela nasuprot mene, dlanovima obuhvativši laktove. Bila je mojih godina, lijepa ali neupadljiva lica. Imala je blijedoplave oči kojima je plutala negdje okolo mene, kao da mi proučava auru.

A možda je samo mrzila više gledati muškarce u oči.

„Ja bih, gospođo, da to obavimo pa poslije mogu popiti kavu. Više volim kad kava nije baš jako vruća“, rekoh.

„Kako god vama paše“, rekla je ustavši.

Krenuo sam za njom kroz dugačko, uzano predsoblje do sobe. Na ormariću za cipele stajala je bista Tita.

U sobi je gorjelo svjetlo. Bijele rolete bile su spuštene, a prozor zatvoren. Napokon, valjalo je i to uraditi: svukao sam mokru majicu sa sebe te se okrenuh gospodinu u krevetu. „Dobar dan!“ pozdravih ga glasno, misleći da me ne čuje.

Za razlike od njegove žene, čovjek me očajnički gledao ravno u oči.

„Sve će biti okej“, rekoh. „Vi se samo opustite.“

Izgovorivši to, shvatim kakvu sam glupost bubnuo.

Podvukao sam ruke pod njegova omlohavljena leđa, podigavši ga s divovska jastuka. Zatim smo ga zajednički odvukli u kupaonicu.

Posjeli smo ga u kadu.

Uspuhana, žena je promucala: „Ja ću ga sada istuširati.“

„Okej… U kuhinji sam“, rekoh.

Odvukao sam se tamo, srušivši se u stolac. Otpio sam gutljaj nezaslađene kave.

Piljio sam u dva bijela tanjura u držalu od drveta.

Očajnički sam trebao cigaretu… Netko je, u nekom stanu, bušio zid.

Ipak, gospođa me ubrzo zazvala.

Odvukli smo ga natrag u sobu i polegli u krevet. Muškarac je plakao, ali na licu nije imao grč: samo su mu, iz širom otvorenih očiju, tekle suze.

Na koncu, navukoh na sebe majicu pa rekoh gospođi da idem jer imam nešto dogovoreno. Da ću doći prekosutra.

Na vratima stana, pružila mi je papirnatu tubu u kojoj je bila butelja vina.

„Ma… nemojte!“ rekoh. „Niste trebali, gospođo draga.“

„Mario, hvala vam puno i pozdravite mi Alena iz volonterskog centra!“ rekla je.

„Svakako“, rekoh.

Škiljeći, odvukao sam se kroz lomaču do obližnjeg parka.

Sjeo sam na klupu i zapalio cigaretu. Uvlačio sam dimove kao da mi o tome ovisi život. Vreo je vjetar kovitlao mrtvo lišće u prašini.

Palcem sam gurnuo čep u bocu.

Odlih malo vina u prašinu zemlje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.