Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

KAO ZVUK MASERATIJA

To je taj osjećaj kad se probudiš, a zrak u sobi je ustajao i leden. Kroz rupice na roletama migolji mjesečeva svjetlost, a tišina zuji u ušima. Osjećaj stvarne suvišnosti, nimalo u nekom filozofskom smislu, baš fizički. Sve bi i dalje išlo svojom voljom pa čak ni najbliži ne bi odustali. Barem tako osjećam.

Ako nismo birali onda bi nam barem trebalo biti svejedno.

Obukao sam se i izišao u žutu sumpornu maglu što se valjala turobnim gradskim pejzažom. Led se, kao prozirna folija, zalijepio po svemu i to me oprezno povlačenje cestom skroz razbudilo. Ali, barem se snijeg na nekim mjestima istopio i na zemlji su ostale samo prljave grude, kao klupka odbačene zmijske kože.

Nekako sam se dovukao do Bumbar bara.

Konobar je sjedio sam za šankom, ali s vanjske strane, kao da je gost. Čitao je knjigu i lecnuo se kad sam gurnuo vrata, ušavši u topao prostor ispunjen mirisom kave.

„Dobro jutro!“ pozdravio je.

„Jutro“, sjeo sam za visoki stol uz staklo. Lik je nov ovdje, mlad je i prsti su mu dugi i nježni kao kreda.

„Izvolite?“

„Kavu i jeger. Novi?“ upitao sam ga.

„Samo preko vikenda. Limun, led?“

„Ništa od toga. Čisto“, rekoh.

Donio mi je piće i vratio se čitati knjigu.

Srkao sam kavu i pušio. Svrnuo bi pogled prema njemu jer mi je boja korica i natpis na hrptu bio poznat i baš sam se obradovao kad sam se uvjerio da čita Sate od Cunninghama.

Zvuči nadzvučno, zvuči kao zvuk maseratija u buci običnih automobila.

A vani, umjesto da se raziđe, magla se zgrudala, preobrazivši se u tešku, uštirkanu čipku kroz koju je migoljio život: iz nje bi izranjala bijela svjetla automobila i gasila se u crvenim, razmućenim mrljama.

Nisam dugo čekao da Stiv stigne.

„Bokte!“ rekao je, puhnuvši u smrznute prste.

Konobar je odložio knjigu na šank.

„Izvolite?“

Stiv nije odmah skužio da za šankom nije Braco. Naručio je votku i kavu. Konobar je uključio mlinac i zrna su propadala prema noževima stroja.

„Čuj… ovaj čita“, šapnuo mi je.

„A šta ćeš…“ rekoh. „Nikome danas nije lako. Nego, jesi se čuo s Nenom?“

„Ha, čuj… U komi je. Dobro, ima nekog rođaka u Švicarskoj, ali taj se javi svakih par godina i, po Nenovim riječima, lik stalno nešto kuka. I da, naravno da ne može doći na sprovod jer bla… bla…“

Konobar je donio kavu i votku. Upitao nas je smeta li nam muzika. „Ako smeta, ja ću stišati“, rekao je. Tek sam tad shvatio da uopće i svira.

„Ma, sve okej“, rekli smo uglas.

Stiv je otrgnuo vrh vrećice sa šećerom pa ga je sipao u šalicu. Zatim je uzeo žličicu i polako je miješao. Vidjelo se da je neispavan i umoran. Teško je disao.

Sjedili smo tamo, pili i šutjeli jer kad se netko objesi, mislio sam, to bi se moralo ticati svih ljudi.

Ubrzo je došao i Fric. Popili smo naša pića, ugruvali se u Stivov stari Golf i krenuli prema Mirogoju.

Baš smo migoljili sve do samih arkada i krematorija. Magla se gore ipak malo razišla, čak se i sunce uspjelo mjestimice probiti kroz te zavjese. Neno je sjedio na klupi i pušio, leđima okrenut zgradi i lijesu sa starim kojem je sada svemir dom. Zurio je u udolinu nad kojom su letjele neke ptice, u krugovima.

Ispraćaj je kratko trajao, bez svećenika i bez govora.

Odmah smo otišli u restoran iznad ceste, posjedali za stol i naručili lozovače i dvije boce plavca.

Šutke smo ispijali pića, pušili i zijali okolo. Nitko se nije osjećao nelagodno jer ništa nismo pričali i nitko nije pokušavao započeti razgovor samo radi tog osjećaja. Kad smo slistili prvu naručio sam novu rundu i tamo smo ostali lokati sve dok se noć nije skrasila u tim brežuljcima, a parkiralište nije zazjapilo skoro prazno. Bila su tamo samo dva auta: Stivov Golf i Nenova Lada Niva.