Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

VRAPČEVE PREBITE KOSTI

Zalegli smo na ožarene ostatke trave, u sjenu breze, iz čije su raspukle kore migoljili jantarnožuti mravi. Od tamo smo zurili u veslače što su se, u toj srpanjskoj vrelini, mučili stići do cilja.

„Bokte, Stiv, to je volja… A?“ rekoh.

„Aha.“

„Jel veslanje jedini sport u kojem si leđima okrenut cilju?“

Stiv je odigao obrvu, a ja sam palcem zgnječio mrava što je odlučio ispitati što to pijemo: dogurao je do samog grlića boce cvičeka i taj mu je napor bio i zadnji u životu. Ipak, zginuo je, slobodnije rečeno, kao junak.

„Mislim da je. Ako isključimo domoljublje.“

„Zanimljivo“, rekoh.

Više od mjesec dana sunce je nemilice pohalo sirotinju u ovom ispaćenom gradu. Ljudi su dane i noći provodili u parkovima i na jarunskom jezeru. Poput poražene vojske u povlačenju, zalijegali su ispod sparušenih krošanja stabala, u vrele sjene, i tamo bi, otupjeli i obamrli, čekali da sunce prepusti stražu zvijezdama. Iznureni roditelji su se prepirali tko bi trebao malo bolje motriti na djecu što su se muvala okolo.

„Ja sam radio noćnu… Daj ti pripazi da mogu malo oka sklopit.“

Mah…

Šta ćeš, sirotinjska epika, proleterski egzistencijalizam kružne pile.

Odmarali smo tamo i pili cvičeka. Zapravo, ja sam prednjačio u cuganju.

Ali… vidi te mrave. Jurišali su združenim snagama, sa svih strana. Kao oni poludjeli japanski ratnici iz pacifičkih bitaka Drugog svjetskog rata, ne bojeći se smrti.

Tukao sam sa svih deset prstiju, ali… grizli su nemilice. Nove, svježe trupe, spuštale su se s breze…

„Bokte, Stiv, vidi kolko ih je!“

Tek sam tad skužio da Stiv spava, a da ja cijelo vrijeme ležim na vrapcu čije mi je paperje ostalo zalijepljeno na ramenima kao nekom palom anđelu u ovoj savskoj dolini suza.