Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić
FAZAN
Kad fazani prelijeću Savu valja čučnuti i ostati miran jer treba sačuvati živu glavu i uz to vjerovati da će ptice doseći drugu obalu.
Oni lete nisko i mahnito, kao maljutke. Tako i padaju u šumarke preko, uz zvuk polomljenih grančica. Zatim sve opet utihne, utopi se u zamrlom pejzažu.
Bila je veljača i snijeg se usukao u zemlju, kuglastu, gnjecavu i smeđu kao proklijali, truli krumpir.
Ustali smo iz čučnja, Stiv i ja, neko vrijeme još promatrajući sleđene čipke plićaka i sige što su visjele s vrbovih grana.
Kad je magla već nalegla na površinu rijeke, odlučili smo se vratiti.
Četveronoške smo grabili uz strmu obalu, hvatajući se za sklisko kamenje i mokre, zalegle vlasulje trave.
Kad smo izbili na zaravan, otresajući vodu sa smrzlih prstiju, začuli smo poznat zvuk: fijuk ribičkog najlona je zaparao tišinu oko nas.
Koji vrag?!
Stali smo, osvrćući se uokolo.
„Možda nam se samo pričinilo“, promrljah.
Stiv je prislonio kažiprst na usta.
„Đubre“, prošaptao je. „Koje govno.“
Nisam shvatio o čemu govori pa sam samo spojio obrve.
Tad smo začuli i zvuk otkočene ribičke role.
Trrrrrrr… Trrrrrrr…
Kako nismo došli loviti, već smo samo odlučili malo vremena provesti na Savi, umjesto da smrdimo u nekom kvartovskom bircu, ništa od korisnog oruđa nismo imali pri sebi.
Ni noža, ni kuke, ni ruksaka kojim bi zatukli luđaka što je, skriven negdje blizu nas, lovio fazane.
Osvrtali smo se, pokušavajući skužiti otkud točno dolazi štektanje, ali odmah smo se našli usred užasne borbe: fazan je, vjerojatno, progutao udicu s kukuruzom i sad je pokušavao uzletjeti. Skriven negdje u magli, lovac je zaklopio kočnicu i počeo je namatati najlon na rolu.
Škiljili smo u maglu koja se naočigled zgušnjavala, kao divovska šnenokla.
Onda nam je preko glava preletjela ptica i Stiv je nekako uspio zgrabiti najlon: „Daj upaljač! Daj vatre!“ vikao je.
Izvadio sam upaljač iz džepa jakne, prišao Stivu i dohvatio najlon…
Kao da nam je metak fijuknuo pokraj glava.
Oslobodili smo fazana ali umalo nismo obojica zaplakali. Luđak se nije oglasio, nije čak ni namotao preostali najlon na rolu.
Negdje se sakrio i zašutio.
Ne bi bilo pametno ići ga tražiti.
Ne bi bilo pametno naći ga.
Zlo ne prašta.
Sadržaj
KišaZvona
Susjed
Šansonijer
Vrane
Oblaci boje šljive
Euforija
Luks
Most
Lubenica
Nož
Gavran
Vrapčeve prebite kosti
Krv mora
Klopka
Noa iz Žumberka
Murina
Lomača
Taranta
Pogled u ništavilo
Nemore
O more
Pred mesarom sam uvijek janje
Virovi
Vagonaši
Nedjelja
Izdahnuti život
Odlazak
Gore se može
Ja sam te stvorio ja ću se ubiti
Kao zvuk Maseratija
Susjed zvoni samo jedanput
Sa Stivom na Božić
Snovi se nisu ostvarili
Fazan
Srdele
Drvo japanske trešnje
Dječak sa Sutle
Svjetlo
Impresum

