Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

PRED MESAROM SAM UVIJEK JANJE

Promatram sve ovo, ali i gledam da se sklonim pa ako neopažen prođem…

Ali bude kao u prozivci u školi: „Brkljačić?“

Na trenutak, u razredu zavlada muk. Zatim ustaje štreber u prvoj klupi.

„Nema ga, profesorice.“

„Zar uopće nije došao u školu?“

„Došao je, ali s ložačem pije u podrumu.“

„Što!?“ drekne profesorica.

„Vino!“ netko vikne. Netko neugledan, nevičan hrabrosti, netko otpozadi, ali podmukao. Taj je gori od štrebera jer štreber ima hrabrosti biti gnjida, a ovaj nema ni to. Od takve se sorte regrutiraju mongoloidi sistema.

Velim, promatram sve ovo i baš sam se vratio s placa. Tu, u kvartu. Muvao sam se štandovima, neodlučan jer nikad ne znam što bih skuhao za ručak. Mislim si, već će ti nešto putem pasti na pamet, pogotovo kad se suočiš s ponudom. I tako odlazak na plac uvijek završi kao posjet Muzeju suvremene umjetnosti: gledam izloženu robu kao neku instalaciju i ništa ne kužim. Recimo, razliku između bijelog i crvenog krumpira, koji je dobar za salatu, a koji za peći? Tako je i s grahom, zeleni, bijeli, šareni… Koji je za što? Ništa bolje ne stojim ni s mesom. Mesaru je sve odmah jasno čim me vidi kako izgubljenim pogledom šaram po klasiranim božjim stvorenjima i sažalno me uvijek presretne pitanjem: „Mislite peći, pohati ili kuhati?“ Bog već oštri dugačak, tanak nož.

Ali ni med mesom nema pravice.

Pred mesarom sam uvijek janje. Jednostavno, ne mogu mu ništa. On ima znanje i alat, a ja imam prazan želudac.

I tako sad pečem pile u pećnici, režem bijeli krumpir na četvrtine i slušam kako susjed batom mlati odreske kao i svaku nedjelju.

Život je krik i smrt, a grad miriše na kišu.