Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

ODLAZAK

 

Baš sam gledao Vampira Ernesta (Portraits de famille), sladio se zmajskim Porterom, kad je zasvirala Heaven.

Nepoznat broj.

Pomislih, valjda greškom netko zove pa nastavih gledati crtani.

Bio je petak, pljuštao je snijeg, a vjetar je lupao nekim željeznim vratima, dolje, na ulici i, uz taj film i pivo, jedino je još bilo dobro to što mi je subota bila neradna.

Ali… Opet.

Vjerojatno zovu iz teledva jer imaju neodoljivo dobru tarifu koju žarko žele dati narodu.

Everyone is trying to get to the bar…

Hm. Ipak.

„Da?“

„Mario, ti si?“

„Da.“

„Duda je!“

„Duda… O, Duda!“

„Ej, pa kako si, gdje si?“

Bokte, pa s Dudom sam se zadnji puta vidio prije… petnaest godina?

„Evo, doma sam… Spremam se izaći u grad, popiti pivo negdje i tako.“

„Imaš dogovoreno s nekim?“

„Da… S tobom. Ahahaha…“

„Ahahaha… Super. Hoćemo se naći na trgu, kod teledva?“

„Aha.“

Oduvijek mi je bila draga ta njena usredotočenost na škrtost izričaja i vehementnost u rundanju. Halo, konobar!

Na brzinu sam se ubundao, suknuo Porter i zgiljao u tu februarsku noć. Stigao sam na trg pola sata ranije pa svratih do Cekera na jednu rakiju. Dragi su mi ti tihi i pristojni pjančeki tamo. Kako Horvatska ubrzano propada i isparuje u bespućima povijesne zbiljnosti i mračne budućnosti, tako je zadnjih godina te sjajne ljude sve češće moguće vidjeti i u drugim bircevima metropole. U ćoškovima čekaonica, odustali od iluzija pa i samih sebe, ispijaju svoja pića i potežu cigarete. Takvi mi ljudi vraćaju vjeru u spasenje za razliku od sablazni ranojutarnjih džogera.

Platio sam svoje i otklizao do teledva.

„Ma, nemoj me zekat! Pa sjajno izgledaš!“ rekoh dok smo se grlili kao dva brodolomca nasred oceana.

„Čekaj…“ odmakla se korak. „Vidim, i ti se čuvaš!“

„Ha, geni asfaltirani. Gdje ćemo?“

„Hajmo u Tkalču… Tamo ćemo već naći nešto.“

Inače, zaobilazim Tkalčićevu u širokom luku, muka mi je više biti Indijanac u rodnom gradu tako da smo preskočili dosta tih kafića i smjestili se, na koncu, u Kožarskoj, u Melinu.

Mislim, jebiga. Ono. Šta ćeš, ne možemo sada hodati preko Sljemena pa sve do Zagorja.

Duda je naručila votke i kratke kave.

„Kaj ima, kako ti je sin? Kolko sad već ima godina?“ rekoh.

„Dvadeset. Ali, živi u Americi.“

„Jel?“

„Da. Upoznao je žensku kod nas, na moru. Sad će dvije godine kako je kod nje, u New Yorku.“

„Nemoj zezat. Pa super. Muž?“

„Ah… Eno ga u Švicarskoj.“

„Kaj, mlati pare?“

„Da, i neku Švicarku. Upoznao ju je na moru.“

Bokte, pomislih, da netko ostavi Dudu, to mi zvuči skroz nemoguće.

„Čekaj, ti nisi nikog upoznala?“

„Di? Na moru?“

Ahahaha…

„Jesam, jednog iz Srbije, ali tome je u glavi samo da zbriše od tamo.“

„A šta ćeš, takva su vremena došla, svi negdje bježimo odavde“, rekoh.

„A ti?“ rekla je.

„Mah… nula bodova.“

„Sam?“

„Aha.“

„Konobar!“ viknula je i pokazala prstom na prazne čaše. „Hajmo, dečko!“

Pripalio sam joj Benson&Hedges, teatralno puhnuvši u šibicu.