Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

POGLED U NIŠTAVILO

Dugo je zvonilo…

Sjedio sam na bajku i držao se za banderu na kojoj je bio zakeljen oglas za hodočašće u Međugorje. Zrak je bio vreo, a asfalt je bio mekan kao kruh. Iz grada je otišlo sve što ima nekoga na moru ili selu, a to je milijun ljudi.

Tuuu… Tu

Napokon.

„Pa di si, kaj se ne javiš?“ rekoh.

„Ma, baš sam bil u štromu, moral sam se izvuč na kraj. Kaje?“

„Niš… Mislil sam da sjednemo negdje na pivo. Di si trenutno?“

„Evo, prošo sam podsusedski most.“

„Daj, bum te čekal kod hendriksa!“

„Oke!“

Odpedalirao sam kroz tu augustovsku vrelinu do mosta.

Sava se povukla u sebe kao sušičav bolesnik, a stupovi mosta su izgledali kao par preostalih trulih zuba jadnika u postelji. Ali, to nije bilo dovoljno, prilično je zaudaralo i na poljski nužnik.

Inače, u zadnje vrijeme Fric sve češće odlazi u „meditativno povlačenje“ kao da je lama, a ne autolimar. Obrijao je glavu i pustio brčiće. Sad izgleda poput skinjare švalera. Uz to, nakon što je prošao fazu budizma i hinduizma, počeo je čitati knjige o Četvrtom putu i samospoznaji. Još samo da prestane pušiti, piti alkohol i jesti meso. Ali, prije svega, treba se probuditi, jer mi smo, veli Fric, spavači, automatizirani zombiji što zapravo uopće ne živimo život već živimo iluziju. Njemu je za to trebao Gurđijev, a ja sam to osjećao čim su me porodili. Svi su bili veseli osim mene. Odonda sam s prirodom i društvom na vi.

Svukao sam ruksak s mokrih leđa i izvadio limenku. Sjeo sam na betonsku ploču i objesio ruksak o hrđavu armaturu.

Razmišljao sam kako napokon prekinuti ovo besmisleno trajanje: skočiti s mosta na glavu u plićak ili uroniti u struju i prepustiti joj se? Je, teško je više nizati te dane kao bakinu krunicu. Čekati i nadati se. Biti optimističan i vjerovati u sutra. A sutra ko preksutra. A preksutra ko prekjučer. Mah… otpio sam dugačak gutljaj piva i čekao da ga ugledam.

Nekakvi insekti su mi stalno zujali oko ušiju.

Eno ga… klizio je površinom i mahao veslom kao leptir krilcima.

„O bokte, Fric, pa zakaj si to radiš?“ rekoh kad je kajak nasukao na sprud.

„Kaj… super… je.“

„Kaje tu super? Pa zgledaš ko da su te stresla tri moždana.“

„Aj ne seri… Daj pivo.“

„Uzmi iz ruksaka“, rekoh.

Fric je stojećke otpijao piva. Ali, te njegove bijele, kvrgave okserice i pivski trbuh. K tome, nosio je šarene bicke i crnu ispranu majicu s natpisom Dead Kennedys.

Pomislio sam, jebote, imamo pedeset godina, a gle nas kak zgledamo. Ja, ko dripac, u sa škarama prerezanim trapericama i bijeloj majici s logom Leda a on, upičkumaterinu. I taj pogled u ništavilo…

Ovo nije iluzija.