Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

SUSJED

Taj mi je čovjek stvarno već žestoko išao na živce i zato sam ga samo šutke opkoračio, sjurivši se dolje, jer nema ni tjedan dana kako sam mu stao na ruku kad sam se kasno vraćao doma. Bio sam odvalio treći kat kad se stubišno svjetlo ugasilo. Zastao sam u potpunom mraku i nastavio se uspinjati brojeći stepenice. Ma, jednostavno mi se nije dalo upaliti rasvjetu. I taman kad sam odbrojio zadnju, na odmorištu, stao sam na nešto mlohavo, ljigav osjećaj. A tek taj kiseli smrad! Po dreku, rakiji i rigotini.

Uhm! Bokte!

Morao sam upaliti svjetlo.

Susjed je ležao na leđima u nekom čudnom položaju, kao da je pao sa zgrade, a oči su mu već napola bile okrenute prema tjemenu. U prozirnoj vrećici omotanoj mu oko zapešća desne ruke bila je flaša bezbojne garažne brlje.

„O, susjed, pičkamumaterina…“ rekoh, ne računajući da me čuje.

„Aaaa… Mmmm… Ccc…“ coktao je i to me nekako smirilo, pomislih, hajde barem nije mrtav.

Iz džepa jakne izvadio sam papirnatu maramicu, rastvorio je i pritisnuo rukom na nos i usta.

„Jel bi mogli ustati ili da odmah zovem hitnu?“ promumljao sam.

„Eeee… aaaa….“ pružio mi je ruku na koju sam mu stao. Bila je sluzava i hladna kao pastrva. Rekao sam mu da se prvo izvali na trbuh, a onda na koljena. Pomogao sam mu da to učini. Zatim sam nekako uspio otpetljati vrećicu, a s poda sam pokupio i ključeve stana.

Morao sam ponovno upaliti svjetlo i tad mi je glavom prostrujala misao kako nitko ne dolazi izvana, a baš nitko i ne izlazi iz stanova, a znao sam da su svi na špijunkama, da se naguravaju na vratima tko će imati tu privilegiju promatrati sve ovo i poslije, uz kavu ili kruškovac, prepričavati viđenu dramu.

A stvarno je sve skupa bilo bolesno smiješno: on, poput divovskog puža, četveronoške je puzao prema vratima svog stana kojeg sam otključao i otvorio mu vrata. Za sobom je vukao i drek u kojem je ležao. Još sam ga jednom pitao trebam li zvati hitnu, ali vidjelo se da ipak malčice bolje stoji jer je odmahnuo glavom. Kad se uvukao unutra, zaželio sam mu laku noć i pritvorio sam vrata, a na ručku brave objesih i vrećicu s bocom.

Ali jučer sam ga opkoračio kao da je drek na cesti.

Mislim, razumijem ljude koji nemaju hrabrosti ubiti se, ali gore je ovako se mrcvariti i mrcvariti druge oko sebe. Inače, podržavam svakog tko si odluči skratiti muke i odjebati za svagda sve ovo što bi kao trebalo biti sveto.

Išao sam vratiti knjige u knjižnicu: Omaru, Blue Moon i Agente kulture. Mislio sam posuditi nešto od novih junaka i junakinja domaće književnosti. Iako, ljudi slabo čitaju domaće pisce, barem to mogu zaključiti po datumima vraćanja.

Knjižnica u mojem kvartu je stara, ali prostrana, a prirodna svjetlost dopire i u zakutke. A ono što me zaista oduševljava jesu knjižničarke koje stvarno i čitaju te knjige kojima su okružene. I kuže materiju, suvereno vladaju tim terenom.

Ponekad i razmijenimo dojmove o pročitanim djelima i bude nam lijepo. Čim sam ušao unutra spazih Stiva kod police. Ostavio sam iskaznicu i knjige na pultu pa krenuh do njega. Nikad dosad ga tu nisam vidio.

„Otkud ti ovdje?“ rekoh.

Lecnuo se: „Ma riknul mi je komp i ne znam kaj da radim doma. E, baš dobro da si tu.“

„Zakaj?“

„Pa da mi pomogneš posudit nešto. Ovo je strašno… tolko tih knjiga… glava me počela bolit“, rekao je.

„Pa… jesi uopće član?“

„Nisam.“

„Odi se prvo učlani pa ćemo nešto pronaći.“

„Zakaj? Pa ti mi uzmi na svoju iskaznicu.“

„A-ha… Zaboravi“, rekoh.

„E jesi pizda… fakat.“

„Takav sam, šta ćeš. Odi se učlani.“

„Kolko treba platit?“

„Pedeset kuna.“

Teško je uzdahnuo, uputio mi još jedan molećiv pogled, ali samo sam zakimao. Nevoljko se odvukao do pulta. Vratio se za pet minuta.

„Za mjesec dana ću dobiti iskaznicu“, rekao je.

„Dobro, kaj te zanima, koja spika? Nešto baš ful umjetničko i gusto ili ono…“ rekoh ni sam ne znajući kako da završim rečenicu.

„Pa… ono… Da ima puno stranica i da su tvrde korice“, rekao je, slegnuvši ramenima.

Preporučio sam mu Grishama, Kinga i Cornwellicu. Stiv je bio oduševljen izgledom i debljinom knjižurina. Moj izbor, tri tanašne zbirke priča domaćih autora i to u mekom uvezu, pogledao je milosrdnošću biskupa pred prosjakom: ignorirao je viđeno.

Poslije smo popili kavu u šoping centru i razišli se uz dogovor za sutra kod Nene na tulumu.

Kad sam došao pred ulaz zgrade tamo je bio parkiran ulašteni crni kombi sa zavjesama uzduž bočnih prozora. Vrata su bila raskriljena, a limeni su ljesovi bili uredno složeni na kat. Jedna kripta zjapila je prazna.

Skrenuo sam na drugu stranu i otišao na pivo.