Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

MOST

Kad sam stigao, Neno je, sasvim očekivano, bio u grabi.

Prišao sam do ruba, oprezno se nadvivši nad rupu: mijenjao je neonsku cijev.

„Hej!“

„E!“

„S poluosovinama si gotov?“ upitao sam.

„Aha… Ali svjetlo mi je riknulo.“

Nisam mu htio smetati, pa sam se srušio u ribički stolac s naslonima za ruke, a u rupi na naslonu već me je uglavljena čekala boca rashlađenog piva.

Kao revolver u futroli.

Upaljačem sam otvorio bocu i potego dobar gutljaj.

Bokte, kakve li divote!

Bila je sredina srpnja i ulice su vonjale na camembert, a obamrli su golubovi čučali u vrelim sjenama kuća.

U plastičnom bazenu u susjedovom dvorištu, djeca su vrištala, prskala se iz pištolja na vodu, a Luks je dahtao u kao nož tankoj sjeni živice. Od tamo je promatrao svu tu ciku i igru, ali nije imao snage pridružiti se. Sav se pretvorio u jezik. Tek je prošlo podne i vrućina je vadila mast svemu živom na zemlji.

Svrnuo sam pogled u crnu rupu koju je, odjednom, obasjala jarka bijela svjetlost. Onda se pojavio i Neno, ruku umrljanih čađom i hrđom.

„Ovo bi bila jebena reklama za Ožujsko ili Karlovačko“, rekoh.

„Kaj ima?“ upitao me, izvukavši veliku krpu iz stražnjeg džepa sivog kombinezona. Otirao je dlanove o tu krpu. „Jesi kupio voblere?“

„A-ha“, rekoh. „Jesi sad konačno gotov?“

Prišao je frižideru uzeti pivo. Otvorio je bocu i slistio je u jednom gutljaju. Takvo što meni nikad neće uspjeti. Možda zato što nisam operirao krajnike.

„Zamisli…“ tad se na sav glas podrignuo. „Lik je pragove napunio pur pjenom.“

„Da je bar kokainom“, rekoh.

Tad smo začuli poznat zvuk: bio je to Fricov Ford probušenog auspuha. Ustao sam otvoriti mu dvorišna vrata. Kad se parkirao, iz auta su izišli Fric i Stiv, uznojenih i mahnitih lica.

Ne izgovorivši ni jedne jedine riječi dotrčali su do frižidera. Šutke su lokali pivo.

„Pa, bokte, ako nastavite tim tempom ne da nećemo stići do mora, nećemo izići ni iz dvorišta!“ viknuh. „Daj prebacite stvari u Nivu pa da krenemo!“

Neno je rekao da se samo na brzinu ide istuširati, a Fric i Stiv su otišli po štapove i role. Nakon što smo sve pregledali i zaključili kako ništa nismo zaboravili, bezbrižno smo mogli krenuti na put.

Luksa smo ostavili u dvorištu, vezanog za sajlu koja se protezala čitavom dužinom dvorišta. Za hranu i vodu bio je zadužen Nenov susjed.

Posjedali smo u auto, odvezavši se do obližnjeg kafića: svaki puta kad idemo loviti na more, insistiramo na tome.

U dobro rashlađenom prostoru ispijali smo kave, poredani ukrug gljive uz izlog.

S gostom za šankom, konobar je pričao o nogometnim transferima, odnosima bogatih prema manje bogatim klubovima, čak i nekim pikanterijama iz života nogometaša. Vidjelo se da suvereno barataju materijom, nabacuju se imenima, astronomskim ciframa i zakulisnim igrama u tom krupnom biznisu.

Nakon pet minuta, gostu je zasvirao mobitel i lik je morao otići. Pozdravili su se, kvrcnuvši se šakama. Lik se onda utopio u vrelom asfaltu, a konobar je uzeo prati čaše.

Piljio je u sudoper, onako krupan i visok, u crnoj pamučnoj majici s logom kafića – tigrovom glavom.

Kako je energično prao čaše, tako se tigar na njegovim leđima mrštio.

Platili smo račun i krenuli.

Kako je lijepo voziti se praznim ulicama i slušati Idole.

Kad smo ostavili Karlovac iza auspuha, utonuo sam u zelene vlasulje livada i lubenice brda što su rasla putem… kuće pobacane uokolo ceste i krave sa zvonima oko vrata… rijeke i potoke što vijugaju poljima kao jegulje…

Svjež zrak strujao je kabinom i mogli smo piti vino, a da se ne onesvijestimo.

Nema utjehe u znoju.

Uuu-u-uuu, kakav radostan da-aan…

Nismo stali sve do seoca podno Velebita, gdje godinama kampiramo u auto-kampu odmah do crkvice Sv. Jurja.

Iz tog mjestašca odlazimo u ribolov svukud uokolo, lovimo na starim i tražimo nove pošte.

U sezoni, ipak, bude grozno: plaže su nakrcane kupačima, s molova laju psi, cestom uz more jure mopedi i automobili iz kojih trešti muzika, sve ključa kao voda u loncu, bubri, prelijeva se… ravno u mozak. Zato…

Bježmo!

Kad smo se raspakirali, utrpali smo se u Nivu i odvezli se put starog mosta.

Most je blizu, pet minuta treba, ali bez obzira na skroz spuštene prozore, vrućina je bila neizdrživa, zrak je bio vreo i težak, isijavao je iz stijena kao iz divovske pećnice i udarao je kao malj.

Stali smo na zapadnoj strani.

Bio sam sav mokar, a čipke od soli išarale su mi modru majicu.

Dok su Fric, Neno i Stiv vadili štapove, role, podmetače i ostale stvari iz auta, naslonjen na kamenu ogradu, ja sam zijao u ždrilo, brodice bijele poput šampita, što su sjekle valove, stapajući se s bljeskavom pučinom. S mosta, turisti su se bacali u ponor: kratko bi ostali na platformi, a onda bi nestali s nje… nakon nekoliko sekundi provalijom bi se prolomio vrisak straha i oduševljenja. Dolje ih je čekao momak u gumenjaku. Oslobodio bi ih užeta i vratio na kraj.

Uzbuđeni, turisti su trčali gore, k prijateljima.

Pomislih, fakat bi se jednom trebao baciti s tog mosta… Ali, pedeset eura, ti mater.

„Alo! Kaje?! Meditiraš? Daj probudi se i ponesi stvari!“ Neno se natovario poput magarca pa je bilo u redu da i ja ponesem dio tereta.

Spuštali smo se popločanim cik-cak putem do samih temelja čelične konstrukcije obojane u crveno. Dolje je već bilo malčice ugodnije, a i bili smo u sjenovitoj strani kanjona i ispod krošnje velikog tamarisa koji nas je štitio od pogleda s mosta.

Neno je rekao Fricu da pripremi trapulu za crva.

„Gdje si stavio sir?“ upitao je Fric.

„U džepu je ruksaka… Mojeg.“

Bože mili, kako to smrdi… Strahota. Trokut masnog, pljesnivog sira Fric je ugurao u trapulu, ničime ne pokazujući da mu se sve to gadi.

Za to vrijeme, Neno je pronašao označenu stijenu: od tamo je zakoračio u more, pazeći da ide ravno jer nedavno smo otkrili da je dno idealno za crva.

Stiv je pak složio svoj špiner i otišao je loviti s omiljene stijene: lijepo mi je bilo čuti poznat fijuk najlona i gledati taj majstorski izbačaj; vobler je svjetlucao u letu iznad modre površine, odletjevši pedesetak metara daleko od kraja. Onda je nečujno pao.

To je to, ljudi moji.

Sjeo sam i otpio vode iz boce. Malo ću odmoriti, pomislih, pa ako će mi se dati možda i ja zabacim sa svoje stijene. Nedavno sam s te pozicije izvadio iglica za punu kantu. Volim ih loviti jer su ludo, nevjerojatno borbene.

Zažmirio sam, osluškujući zvukove udaljenih motora brodica i valove što su doklizali do obale, razbijajući se na oštrim stijenama. Ali, nakon možda pola sata, netko me poprskao morem: Neno je držao u ruci metar i pol dugačkog crva.

„Bit će šargi, bit će fratara i podlanica!“

„Bokte!“ rekoh.

U to, začusmo zvuk Stivove role: trrrrr… trrrrrrrrrrrr… Okrenuli smo glave i shvatili da je sjeo dobar komad. Špiner se čak savio u samoj dršci, a Stiv je snažno držao kontru, pazeći da se ne spotakne o kamenje.

„Fric, daj podmetač!“ viknuo je.

Skakući vješto po stijenama, Fric se učas stvorio pokraj njega, držeći u ruci razvučen, teleskopski podmetač. Još je na glavi imao masku s dihalicom.

Neno i ja smo ostali stajati, piljeći u njih.

Potrajalo je to… ipak, već kad je bio dovučen na par metara od kraja, pokušao je zadnjim snagama osloboditi se „hamakure“: okrenuo se na bok, kao da se predao, a onda je snažno trgnuo repom… zadnji put u životu.

Taj mi je krupni lubin bio povod da odem na most.

„Kam ćeš? Hej!“ vikali su za mnom.

„Idem se bacit s mosta!“

Neno je viknuo: „Pedeset eura je skok!“

„Znam! Nemaš frke!“

„Daj, nemoj bit blesav!“ mislim da se Fric baš razljutio.

Kad sam se dovukao do platforme, rekoh gazdi da trampimo lubina za skok.

„Sad smo ga doveli na kraj. Trokilaš. Ha?“

Nakon kraćeg razmišljanja, rekao je: „Vidio sam… Ajde, može.“

Bolje da ne gledam dolje. Treba ostati miran. Ali, kao da sam progutao šaku soli pa mi je ta slana gvalja ostala u plućima.

Bokte, fakat je strašno stajati nad takvom provalijom. Pogled čak nisam svrnuo okomito na dno već sam zijao u daljinu, u modru pučinu Novigradskog mora. Sunce je još bilo jako, ali bilo je, ipak, u padanju.

A pao sam i ja… skroz ukočen, kao panj gurnut s mosta… Propadao sam žmireći, prvi puta u životu osjetivši slobodu koja bi me mogla ubiti.