Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

VRANE

 

Kao da je netko gore, dosađujući se, oblake napuhane kao crne vreće šuto nebom, a hladan je vjetar ludovao sa svih strana svijeta, čas bi nasrnuo s leđa, čas s boka, pa bi me kresnuo posred čela. Opirao sam mu se cijelim putem.

Taj sam dan odlučio otići na plac u susjedni kvart. Na placu sam uzeo tri orade i buket blitve. Na svu sreću, uletio sam u tramvaj koji je baš uklizao na stanicu. Unutra je bilo par ljudi i… Fric. S biciklom, na mjestu za majke s dječjim kolicima.

„Di si bio?“

„Ma… mislio sam odvozit par krugova oko jezera, ali ovaj vjetar, bokte, gural mi je pedale unatrag. „Ti?“

„Evo s placa“, rekoh i svrnuh pogled na vrećicu.

„Kaj si uzel?“

„Orade.“

„Imam butelju vina u ruksaku. Da je slistimo negdje, kaj misliš?“

„Kaj imaš?“

„Dingač barik. Madiraca.“

„U bokte… Otkud ti?“

„S vama kroz život, lijeva ruka desni džep.“

„Ideš care!“

Sišli smo na sljedećoj stanici, tamo gdje petica ponekad zna okrenut natrag prema gradu, prešli cestu i sjeli na klupu uz ograđeni prostor za ljubimce. Pozicija je dobra jer iza klupe se prostire gustiš u kojem možemo nestati ako nas zaskoče drotovi. No čisto sumnjam da bi nam se prišuljali s leđa, ko partizani. Previše su lijeni za takvo što.

Fric je imao sklopivi vadičep kojim smo otvorili bocu.

Sjeli smo na klupu, zapalili cigarete i piljili u pse i ljude što su im bacali lopte, grane i gumene kokoši. Život je tekao kao mirna ravničarska rijeka u kolovozu osim što su te crne biljarske kugle na nebu djelovale opasno kao da će nam pasti na glave. Bile su sve niže, ali vjetar je omlitavio, izgubio je, poput teškaša u desetoj rundi, snagu udarca. Sad je udarao u prazno, cvileći usput kroz šiblje iza nas.

Brzo smo slistili vino i nije nam se baš išlo doma. Fric je rekao da će skočiti do dućana po još jednu bocu, ali rekao sam mu da ne ide, da ne izaziva sreću jer ko s Ivicom tikve sadi…

„Ima tu preko dućan, idem uzet nešto približno slično“, rekao sam i ustao.

„A kaj slično… Ribara?“

„Aj ne seri…“

Vratio sam se bocom čileanskog širaza.

Kad smo iskapili i tu bocu, nebo se zacrnilo i sve je stalo. Čak su i ptičice prestale pjevati. Igralište je opustjelo. Tramvaji su, kao žute neonske cijevi, klizali prugom i gasili se u daljini.

„Past će pljusak“, rekao sam.

„Ako rokne, zgiljat ćemo do nadstrešnice na stanici“, baš nam se svidjelo sjediti tamo, jedino su nas mučile muhe koje su se počele skupljati na vrećici s ribama. Zujale su nam i oko glava. Bile ih je puno i bile su debele ko bumbari.

„Gle kolke su, bokte, to su neke ge-em-o muhetine“, rekoh mašući listom blitve što sam ga izvukao iz buketa.

„Matervamjebem…“ Fric je počeo mahati rukama oko glave i da nas je netko vidio takve mislim da bi garant pozvao policiju ili hitnu. Možda i oboje.

„Daj, jebote, šta da radimo?“ upitao me, skočivši s klupe.

„Dodaj mi tu vrećicu“, rekoh.

Vrećicu sam rastrgao na pola i stvarno mi je bilo žao gledati te orade iz čijih su razjapljenih čeljusti još izlazile muhe.

„Mrš!“ siktao sam na njih. „Gamad ogavna!“

Onda sam, na nekoliko koraka od nas, malo iskosa, spazio dvije vrane što su, kao ukopane, praveći se da ih nema, smišljale kako da se i one dočepaju riba. Volim vrane i baš mi je bilo drago što su došle.

S grma lješnjaka odlomio sam jednu šibu i umetnuo je u oradu. Tu šibu s ribom sam zario u zemlju i vratio se sjesti na klupu.

Zapalio sam cigaretu, povukao jedan snažan dim i polako ga ispustio iz pluća, zadovoljan kao da sam dogovorio neki jako dobar dil.

Vrane su se pokrenule. Zapravo počele su poskakivati na mjestu, sve više uvis i grakale su. Prodorno.

Prve, kao olovna sačma, krupne i teške kapi kiše, razbijale su se na našim glavama, otupjelim od vina i neke kronične nezainteresiranosti za velike stvari.

Trebali smo krenuti pod nadstrešnicu, ali ionako nismo imali što izgubiti.