Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

NEMORE

 

Isprva sam pomislio da sam doma pa nogom krenuh potražiti papuče… Aha, malo morgen!

Jedva sam otvorio slijepljene kapke. Protrljao sam otekle oči.

Stopljen s vrećom, teško dišući, kroz rasporak sam zurio u traktor i prikolicu koja je poskakivala na putu, nestajući polako u oblaku prašine.

Zvuk rasklimane prikolice je odzvanjao još neko vrijeme, kao eho crkvenih zvona. Onda je utihnulo, čuo se samo blag zvižduk povjetarca koji je milovao nisko raslinje.

Sunce je upravo izašlo, lomeći se na bjelkastim stijenama i nasadima loze, stvarajući svjetlucave, kaleidoskopske odbljeske.

Čak i tu, na vrhu litice, mirisalo je more, a galebovi dolje, iznad blago uzbibane modre površine, izgledali su kao snježne pahulje koje vjetar otpuhava naokolo.

Povukavši zatvarač do kukova, odignuh se u sjedeći položaj i ostadoh tako osovljen na rukama iza leđa. Noć je bila svježa i godilo mi je upijati tople, sunčeve zrake. Tad sam, na od bure ulaštenoj stijeni ugledao krupnog, pepita poskoka. Uznemiren vibracijama traktora, odigao je glavu, polako se krećući njome lijevo-desno.

Pomislih kako sam, kao uljez na njegovom terenu, dostojan toga da krene prema meni i da me potjera otkuda sam i došao, u onaj smrdljivi grad kojeg zovu glavni.

Nije mi bilo svejedno, ali morao sam ostati miran. I ostao sam – ma, što miran! – ukipio sam se od straha. Krajičkom oka nisam uspio ugledati Nenovu i Fricovu vreću pa sam ostao zijati u zmiju, koja je, ipak, spustila glavu na kamen.

Dobro je, mogao sam se osvrnuti oko sebe, ali bio sam sam: na mjestu gdje je ležao Fric bila su dva opuška, vireći iz crvenkaste zemlje.

Na Nenovom mjestu, prazna bočica kole.

Dobro, već su na nekoj hridi i love.

Izvukao sam noge iz vreće, odgurnuo je u stranu, kao zmija košuljicu, pa lagano ustadoh.

Tek sam tada shvatio da su otišli Nivom, a kako su uspjeli u tome a da me ne probude, ne znam. Možda sam tvrdo spavao jer još sam bio dosta snen i mamuran od žlahtine u kojoj smo uživali do kasna u nekom bircu u gradu.

Srolao sam vreću pa krenuh dolje, prašnjavim putem što je izgledao kao zatravljen teniski teren. Nakon pedesetak metara, put se naglo strmoglavio pa sam morao trčati ne bih li održao ravnotežu. Lamatao sam rukama poput ptice koja se sprema na svoj prvi let.

Nakon petnaestak minuta ušetao sam u Vrbnik, pust i kao samo meni ostavljen. Vrludao sam uzanim prolazima između zbijenih kuća s prekrasnim zelenim vratima i škurama.

Ljudi su još spavali i mogao sam čuti kako iza tih škura, u vrućim sobama, uznojeni spavači teško dišu.

Usnule mačke visjele su s kamenih rukohvata i stuba.

Izbivši na trg, kao u obilasku muzeja, odjednom sam prešao sa slika starih majstora na prštavu paletu fovista: modra, bijela, zelena, žuta i… crveni brod privezan u lučici. U bircu na rivi, za stolom ispod bijelog suncobrana, kao na palubi trajekta, Neno i Fric, zavaljeni u stolcima. Neno u mornarskoj majici, a Fric samo u kupaćima.

„E“, pozdravih.

„Mh…“ otpozdravili su uglas.

Srušio sam se u stolac.

„Mislio sam da lovite“, rekoh.

Obojica su bili usporenih reakcija, trebalo je malo pričekati da odgovore. Ipak, prije nego su išta rekli, pojavio se konobar. Naručio sam duplu kavu i vode. Puno vode. Dvije velike čaše.

„Još mi je muka… Nemrem stajat na nogama, a kamoli zabacivat“, Neno je bio blijed kao papir, a Fric je sporo okretao jin-jang srebrni prsten na lijevoj ruci. I zurio je ispred sebe, u ništa.

„Alkar Fric u ništa!“ rekoh, pa prasnuh u smijeh.

Jedan je galeb gromoglasno zakliktao, bacivši se zatim s mula u more. Gledao sam kako pluta kao izgubljena lopta nekog furešta.

A kad je zamirisala kava u velikoj bijeloj šalici, rekoh tiho: „Ja se više ne vraćam.“

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.