Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

SA STIVOM NA BOŽIĆ

Tu smo i valja nam to obaviti.

„Dakle, da ponovim, razmišljaš samo o sljedećem koraku i isključivo o tome“, veli Stiv.

„Razumijem.“

„Ne podiži pogled i očima prati korak pred tobom.“

„Ok, kužim.“

„I diši svjesno. Godinu dana smo čekali ovu priliku“, gleda me u oči dok govori.

„Aha.“

Vedro je i jako je hladno. Ne crnom nebu svjetlucaju zvijezde. Zastajemo da se koncentriramo na svjesno disanje.

„Moramo to obaviti, makar nam bilo zadnje.“

„Aha.“

Teška koraka ulazimo u osvijetljeni dio puta što pred korakom se uspinje. Ustrajno se krećemo, osvajamo prostor, bolno je, ali koljena još drže. S ove visine, na odmorištu, mogu lijepo vidjeti kristalni vrh planine i srebrnu rijeku što vijuga kroz polja. Ipak, počinjem propuhivati preduboko.

„Diši pliće! Pliće!“ čovjek je naredao ne zna se broja koliko sličnih pothvata. Prekaljena je to vučina, lički gorostas.

Pomislim kako je ovo ipak prevelik zalogaj za mene. Moja konstitucija, ta moja volja, to što previše razmišljam a trebao bih djelovati.

„Hajde, okreni tu i gledaj samo sljedeći korak. Ne podiži glavu!“

„Daaa…“ promumljam.

„Još tri, samo tri, čovječe!

„Sssaaamooo…“ cijedim kroz zube.

Ne. Umirem. Kao da ću izdahnuti žive lignje dok mi neki mutavi šegrt drotkefom pluća kefa.

„Stipane… ja… ne… mogu više… Stani… čovječe.“

Stali smo i buljimo jedan u drugog. Spuštamo se polagano.

„Nemoj sjesti, samo čučni. Umiri dah.“

„Mh…“ čekam da dođem k sebi, k dahu.

„Znaš kaj,“ velim napokon, „ovo sam sad napravil i više nikad, jebote. Nikad. Nemoj se ljutit, Stiv, ali ne vrijedi ova muka tog ormara. Pa makar bil i iz hiljaduosamsto… treće pičke materine…“