Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

LUBENICA

 

Krenuo sam na tržnicu i izgubio se.

Bauljao sam kao mač uskim prolazima što su povezivale kamene kuće u labirint. Kamo god da sam krenuo, završio bih u nečijoj kuhinji, ispričavajući se ukućanima koji su me otpraćali začuđenim pogledima.

I, kao po dogovoru, svi su spravljali ili već ručali brudet.

Bokte, obožavam miris brudeta. A i brudet sa žgancima.

Već iscrpljen od bauljanja pod podnevnim suncem, zastao sam u dvorištu, ne većem od mlinskog kamena.

Zagledao sam šarene trake što su lelujale na vrelom povjetarcu. Od tih traka još su ljepša bila širom otvorena drvena i u jarko zeleno obojana vrata.

Prišao sam ulazu u kuću, žmirkajući kroz stakla jeftinih sunčanih naočala: „Dobar dan, ima li koga?“

Tad je crna mačka šmugnula van, nestavši iza prvog ugla.

„E! Ko je?!“

Baš kad sam htio rukom razgrnuti trake, ugledah kako je to učinio lik iznutra, ali štapom. Zijao sam u gumeni čep na kraju tog štapa.

„Oprostite na smetnji, tražim tržnicu!“ rekoh kao da govorim u mikrofon.

„A odakle si?“

„A?“ izustih zbunjen. „Iz Zagreba!“

„A… bogati…“

Na ulazu se napokon pojavio krupan čovjek u bijeloj, pamučnoj majici s izvezenim natpisom CROATIA na sisi.

Odmjerio me od japanki do sunčanih.

„Tu livo pa opet livo, a onda okreni desno i samo ravno“, objasnio mi je, energično mašući štapom. Ustuknuo sam korak.

„Znači, lijevo, lijevo, desno pa… ravno?“ ponovih kao kakav štreber.

„E!“

„Hvala!“

„Adio, i ugodan dan!“

„Također!“

Tad mi je zasvirao mobitel: Neno.

„Pa di si? Morali smo s kave preći na bevandu! Jesi kupil jebeni četrun?“ čuo sam kako Fric i Stipan krepavaju od smijeha.