Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

SRDELE

 

Dosta je napuštenih lokala s obje strane Vlaške. Oni preostali što su otvoreni sada su trgovine rabljenom odjećom i kineskom galanterijom.

Duboko zarinutih ruku u džepove traperica i sa sklopivim kišobranom ovješenim o zapešće, hodao sam osunčanom stranom ulice, željan toplih zraka nakon turobnih mjeseci snijega i hladnoće. Kiša je prestala padati prije pola sata, oblaci su se raspukli kao prezrele šljive, a nebo je zasjalo dubokim plavetnilom, taj blistavi divovski broš od akvamarina na tijelu zemlje.

A visoko-visoko, avioni su se ljeskali poput srdelica u moru, crtajući bijele crte kemtrejlova iza svojih repova.

Putem sam zagledao u izloge nekadašnjih butika pompoznih imena, u lutke bez odjeće i raspukle gipsane ploče na prašnjavim podovima. U jednom lokalu ugledao sam mumificiranog goluba koji je vjerojatno ušao unutra kroz rupu od klima uređaja ali izaći više nije znao, dok sam u drugom ugledao pileće koščice i dvolitrenu praznu bocu piva. Naravno da ni vlastiti odraz nisam mogao izbjeći: nisam baš bio zadovoljan viđenim, ali četvrtstoljetna šljaka ostavila bi traga i na vulkanskoj stijeni, a kamoli da ne bi na meni, svom zgužvanom i s tim strahom u očima. K tome, tek sam se to poslijepodne sjetio da mi je rođendan.

Hodao sam od Draškovićeve do Kvatrića i taj je put bio dovoljno dug da zaokružim gorčinu čitave tranzicije koju smo prevalili preko leđa, tranzicije koja je sve naše iluzije izdrobila u prah i pepeo, a neke je pak lansirala u sazviježđe moći, vlasti, love, zlata i kokainskih ego-tripova.

Ali ni med pravdom ni pravice.

Išao sam se naći sa Sonjom, prekjučer smo se sreli kod cvjećarnica na trgu, ona je jurila na plac po ribe, a ja sam tražio ljekarnu. Izmijenili smo nekoliko uopćenih rečenica i dogovorili se naći sljedeći dan u pet sati u kafiću na Kvatriću.

Stigao sam dvadeset minuta ranije, sjeo u separe i naručio espreso. Ugurao sam slušalice u uši, zapalio cigaretu i pustio Radio Student. Interijer je bio uzan i posvuda su bila ogledala i iako sam bio jedini gost činilo mi se da je sve puno ljudi i da svi puše, piju espreso i imaju slušalice u ušima. Na plazmi okačenoj iznad nekih vrata u dnu lokala, vrtio se dokumentarni film o bitci za Staljingrad: gledao sam te čudovišne prizore smrznutih vojnika u apokaliptičnoj scenografiji ruševina na koje se obrušavaju štuke i ispuštaju bombe na nešto preostalih kostura zgrada gdje su se, valjda, skrivali sovjetski snajperisti. Kad bi srušili i to, odnekud iz rupa u zemlji iskočili bi njemački vojnici, sjurivši se u taj krš koji ih je okružio u klopku. Zatim bi se začulo i cviljenje tenkovskih gusjenica uz koje bi trčali vojnici zakrabuljeni bijelim plahtama. Odnekud bi doletjela kerozinska boca i tenk u plamenu bi nastavio cviliti dalje, ali bez pratnje vojnika-duhova.

U predasima gledanja tih poetičnih scena herojstva besmisla, skužio sam da konobar svako malo izlazi na terasu za koju sam mislio da pripada nekom drugom lokalu i kako je pet sati već prošlo te sam morao ustati i provjeriti da Sonja možda ne sjedi tamo.

Vratio sam se za svoj stol.

Izbjegavao sam susresti se u ogledalima, što je značilo da sam mogao samo piljiti u tenisice ili nastaviti pratiti film.

To sam i radio, naizmjence.

U pola šest, kad me već i konobar počeo sumnjičavo pogledavati, odlučih otići kući. Platio sam kavu i izišao.

U međuvremenu nebo se opet zatvorilo i u lokvama na pločnicima sjala su svjetla neonskih reklama.

Dok sam na stanici čekao tramvaj i mobitelom slikao lokve, prilazili su mi golubovi. Nisam im imao ništa dati za jesti pa sam i njih slikao.

Ali kakav je to antologijski obrat bio! Život može biti spektakularan i na najnižim razinama postojanja. Srce mi je preskočilo kad sam je spazio ispod žutog RBA kišobrana. Prišao sam joj sa svojim plavim UniCredit kišobranom – scena kao iz korporacijske reklame za udruživanje u cilju osnivanja klastera.

„Pa… bok. Gdje si ti?“ rekoh blago, uz lagan osmijeh.

Ustuknula je, začuđena.

„A ti?“ gledala je uvis, preko vrha mog kišobrana.

„Pa, kako smo se i dogovorili, u Požuri Polako“, rekoh.

Zbunila se pa me prostrijelila pogledom. Rekla je: „Dogovor je bio u Pe’doPet.“

O bokte, kakav sam ja moron, glupi trol. To sam ja. Čudo je da sam doživio pedesetu i da još udišem smog metropole. Ti kafići su jedan preko puta drugog.

Netko je zatrubio. Pa opet. Netko kome se jako žurilo.

„Što nisi nazvala?“ rekoh.

„Jel? Red bi bio da ti mene nazoveš“, rekla je.

„Mah, nazvao bi, ali nisam htio ispasti papak kojem je stalo“, rekoh skroz iskreno, kao da stojim pred samim Bogom.

„Ni ja nisam htjela ispasti glupača kojoj je stalo“, rekla je.

Pomislih, jebote, ovo nema ni kod Carvera.

„Pa… jel ti stalo?“ pomilovao sam joj ledenu ruku kojom je držala kišobran.

„Pa… je“, rekla je.

Ona stara, hrđava čehinja, dokoturala se do stanice. Vrata su se, uz tresak, otvorila. Vrata su se, uz tresak, zatvorila.

„Gladan sam, hoćemo do Mimice pojesti srdele?“ rekoh.

„Joj, tamo nisam bila sto godina! Može!“ uzviknula je, skroz oduševljena prijedlogom.

„Tramvajem ili ćemo pehaka?“ rekoh.

Primila me pod ruku i rekla mi da sklopim taj smiješni kišobran i dala mi svoj divovski, žut kao sunce.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.