Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

NOA IZ ŽUMBERKA

 

Fricov frend Mihajlo pozvao nas je u Žumberak i dok smo se Nivom probijali kroz duboke blatnjave lokve i tunele od gustih sraslih krošanja, vozeći uz potok, kao neko zalutalo motorizirano pankersko pleme, slušali smo Minor Threat.

„Pa tu ni signala više nema“, rekoh, zabuljivši se u mobitel.

„Ako naletimo na Crvenkapicu, Stiv, daj ju pitaj gdje je kuća čiče Mihajla“, dodao je Neno, hvatajući trenutak da može otpiti gutljaj iz pljoske.

Ipak, Niva je lakoćom gutala sve lokve i lomila granje na putu.

Plovili smo još pola sata tim pejzažom, a onda je Neno napokon ugledao kopno: „Eno kuće!“

Na dvjestotinjak metara udaljenosti, na osunčanoj čistini koju je uokvirila gusta šuma, ugledasmo tu kuću s mlinskim kotačem.

Stali smo do traktora kojim je Mihajlo dovukao balvan iz šume. Kuća je friško renovirana, obojana jantarno žutom bojom, a drvenarija je obojana zelenom.

Mihajlo je držao svu silu živine, kao inkarnirani Noa što je odlučio spasiti svijet i početi ispočetka. S druge strane potoka i mostića, djelomice uglavljen u stijenu, nalazi se prostran svinjac i roktavi znatiželjnici su turali njuške kroz žičanu ogradu. Do svinjca je kokošinjac otvorenog tipa i kokoši su slobodno šetale skupa s patkama, guskama i vijetnamskim praščićima. Jedino su našim dolaskom bila iznervirana dva krupna rotvajlera na dugačkim i prenapregnutim lancima. Režali su i gromoglasno lajali na nas.

Bila je sredina ljeta, u gradu je gorio asfalt i ulice su zaudarale na zgoreni maslac, ali ondje je bilo ugodno toplo i vonjalo je zdravo, po stajskom gnoju i tim domaćim životinjama.

U strahu da lanci ne puknu, držali smo se skupa i…

Mihajlo je napokon izišao iz kuće.

„Mir!“ viknuo je, a psi su stali kao ukopani. Onda su se povukli do svojih, hm, kućica, a zapravo nastamba malo manjih od utrinskih garsonijera.

Ušli smo u kuću gdje posjedasmo za hrastov stol i futrane drvene stolce visokog naslona. Mihajlo nas je prvo ponudio šljivovicom, a onda je otvorio bocu vina i donio je bokal vode.

„Jel to ova, potočna?“ upitah ga.

„Gle, iz flaširane ne služim ni pse!“ rekao je.

Svidjelo mi se sve što sam unutra vidio: bijelo obojane zidove, kripte prozora sa saksijama cvijeća, krupne stropne grede, ikone na zidovima, izrezbarenu vitrinu u kojoj su, na uštirkanim čipkama, bile crno-bijele fotografije nekih ljudi, a posebno bijeli vaserlajtung uokviren modrim keramičkim pločicama.

Nakon tri runde rakije na stol je stigao pladanj s pastrvama u kukuruznom brašnu i zdjela smočanog kačamaka.

Jeli smo dugo i polako, ne izrekavši za sve to vrijeme, ni jedne jedine riječi. Tek povremeno netko bi teško uzdahnuo, poput kakvog orača na njivi, vrteći glavom kao u snenoj nevjerici i brišući nadlanicom vruće, oznojene obraze.

Zlatom okovana Bogorodica zlatila se na zraci sunca što je pala kroz prozor od cvijeća.

Vani su pjevale ptice.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.