Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

NOŽ

Zaspao sam jako pijan, a kad sam odlijepio kapke… ostadoh zijati u galaktičku hobotnicu čiji su se kraci uvijali ukrug poput derviša.

Usnice su mi bile otekle i popucale: ljepljivim jezikom kao da sam polizao koru divovskog bora u kampu gdje smo podigli šator.

Sijevalo mi je u očima…

Kad sam se malčice sabrao, izvalih se s luftmadraca na bok, skliznuvši na usahlu, sabijenu zemlju.

Polaganim pokretima, osovih se na koljena, piljeći uvis u od bure ukošen bor, poput vjernika pod križem pa napokon ustadoh, skršen kao onomad Isus.

Trebao sam hladne vode… i… još hladne vode.

Potrajalo je dok sam shvatio koje je doba noći: nekako sam domjesečario do ceste te pogledah prema istočnom meandru Velebita gdje sunce izlazi. Kao u Van Gogha, poput gavrana crno gorje se raskrililo na modrom platnu neba.

Morat ću potražiti ruksak u kojem mi je bio mobitel.

Nekoliko puta za redom, udahnuo sam svjež, morski zrak, a onda se vratio do šatora, pročeprkao po ruksaku, pronašao tamo mobitel i uključio svjetiljku. Fric, Stiv i Neno ležali su potrbuške, u začudnim položajima, kao da je u kamp pala minobacačka granata i sve ih pobila. Ako ništa drugo, barem nisu hrkali. Zgrabio sam bocu mlake vode pa se vratih na cestu.

Sjeo sam na obližnju klupu, otpivši gutljaj.

Uf!

Tad sam se sjetio da smo, u škrinji vlasnika kampa, ostavili lubenicu, a nakon ovako pogubnog pijanstva nema boljeg lijeka od nje.

Ako se tako može reći, skočio sam na noge i odjurio ravno u skromnu kuću prizemnicu, nadajući se da su vrata kuće otvorena i da vlasnik tvrdo spava.

Tako je i bilo: odškrinuo sam ploču škrinje pa izvukoh ledenu lubenicu. Nisam još stigao spustiti ploču, a netko me već s leđa zgrabio za vrat.

„Ja sam, gazda… Vaš gost… Iz Zagreba“, zagrgljao sam.

Stisak je malčice oslabio.

Jednom sam rukom pridržavao lubenicu da ne padne s ruba škrinje na pod i raskoli se, a drugu sam podigao uvis, poput kakvog ustašofila.

„Mario?“ napokon se sjetio. Prestao me daviti.

Okrenuo sam se, jedva držeći gromadu u rukama. „E“, procijedih kroz zube.

„Jebate, izgledaš ka neka utvara, ka duh.“

„Ah, ništa zato…“ promumljah. „Uvijek kad popijem čašicu više tako izgledam. Gazda, jel možda imate nož da sad ne budim frendove u šatoru? Sjeo bi na klupu uz more da se malo osvježim.“

„Kako da ne… Evo, uzmi“, otvorio sam usta, a onda sam zagrizao lovački nož kojeg je lik čitavo vrijeme držao u ruci.