Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

KIŠA

 

Kazaljke zidnog sata pokazivale su pola šest. Nemoguće…

Pogledao sam kroz prozor: iz divovskog oblaka boje kupine, u slapu, lijevala je kiša, a vrhovi jablanova ljuljali su se na vjetru; pojavili bi se na prozoru pa bi nestali. Ipak, shvatio sam da sat stoji, a frižider nije u struji. Otopio sam ga i modri lavor na dnu bio je pun do vrha. Trebao bih baciti tu vodu, pomislio sam.

Nisam to uradio već sam sjeo za stol, upalio mobitel i zapalio cigaretu. Bila je subota i bilo je pola osam. Otpio sam gutljaj hladne kave koja je ostala u šalici s križić-kružić uzorkom.

Ostao sam piljiti u pepeljaru natrpanu opušcima.

Sad ću morati izići, čekati u redu u mesnici na placu, obilaziti štandove, probijati se kroz rijeku ljudi i odvući doma hranu, kao neki primat.

Pa peći meso, kuhati krumpire, čistiti salatu… Morat ću „htjeti“ da to ispadne dobro i to me najviše umaralo. Uz to, kosa mi je bila masna i slijepljena i bio sam zabradavljen poput beskućnika. Trebao sam se i istuširati, ali…

Na glavu sam navukao vunenu kapu, a pola brade sam prekrio šalom. Bit će dobro.

Izišao sam u potop apokaliptičnih razmjera: ronio sam tih pedesetak koraka do tržnice na čijim su ulazima stajali penzioneri, mladi očevi i majke s djecom. Čekali su, kao gnuovi iz dokumentarnih filmova o Africi, da onaj prvi krene pa da i ostali urone u vodu.

U redu za meso, vrtio sam dilemu: vratina ili krmić, možda but ili… ma najbolje vratina…

„Izvolite!“

„Molim karmenadle“, rekoh baš tako karmenadle, brišući oči od kiše. Mesar, mlad, suhonjav čovjek s irokezicom, začuđeno me pogledao.

„Kolko?“ reče.

„Kilu!“

„To će vam biti dosta?“

„Što ne bi bilo?“ rekoh.

Platio sam račun i krenuo tražiti povrće. Uzeo sam krumpira, žbun zelene salate, svežanj rotkvica, tri glavice luka i tri limuna. Dovoljno boja za impresionističku mrtvu prirodu, ali kako nisam slikar već kovinotokar, neću to povrće naslikati, samo ću ga pojesti.

Vratio sam se doma, psujući mater smradu koji je izgradio peterokatnicu bez lifta.

Svaki se puta začudim kad stanem pred vrata stana i pročitam svoje prezime na pozlaćenoj pločici. Ne shvaćam otkud ta začuđenost.

Kao da se bojim samoga sebe.

Dosta mi je vremena trebalo da spremim ručak. Kad sam krenuo gnječiti krumpir, shvatio sam da nemam mlijeka ni maslaca.

Gnječio sam ga velikom viljuškom, na suho, povremeno pogledavši kroz prozor: kiša se umirila.

Kad sam ručao, legao sam u krevet, buljeći u crnu ploču televizora. Daljinski sam držao u ruci, ali nisam imao hrabrosti pritisnuti crvenu tipku.

Onda sam daljinski bacio u vazu i uzeo čitati Lomljenje vjetra, roman o Nejestivima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.