Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

ZVONA

Ležao sam u ljuljački na trijemu bijele, neoklasicističke kuće na plantaži duhana, negdje u Marylandu, odmarao pogled na gorućim listovima virginije, a plameni su jezici već dohvaćali zvijezde Mliječnog puta. Znao sam da će to biti požar koji će zapaliti cijeli američki Jug. Desno od mene, u lokvi krvi, ležao je ujak Ben, nadglednik imanja, kojeg sam sasjekao srpom i zatukao maljem. Lijevo od mene, raširenih ruku i očiju, ležala je gospođica Karolina, a ose su joj se skupljale na purpurnim usnama. Nju sam upucao iz Remingtonke, u noge, sitnom sačmom za lov močvarnih ptica. Za volanom kamioneta za prijevoz robova, glave zabačene na leđa i presječena vrata, s bijelim, končanim rukavicama na rukama, bio je leš batlera Grega, smrada koji mi je bio naročito mrzak. I baš kad sam ispio viski iz boce i odlučio pucati i u prsa vlasnika plantaže duhana, gospodina Bila koji je, u bijelom svilenom odijelu natopljenom krvlju, odsječenih ušiju i nosa, klečao na Bibliji, na travnjaku ispred kuće i preklinjao me da ga poštedim, probudila su me ta vražja crkvena zvona.

DONG! DONG! DONG!

U kvartu je nedavno sagrađena crkva, hibrid podmornice i zagorske klijeti i otada više ne mogu mirno spavati jer to udara, bokte, tim jednoličnim, glupim tonom.

DONG!

Pajebotipasmater!!!

DONG!

Kao da mi sam vrag stoji na kopitima pokraj uzglavlja i udara žlicom o praznu konzervu graha.

DONG!

Rekoh, ma pusti, proći će… Ne osvrći se, sine. Zacerekao sam se… Onda sam se sjetio tog Bauerovog filma u kojem otac, komunista i ilegalac, iskače iz vlaka koji ga vozi u Jasenovac, vraća se u grad i oslobađa svog sina iz ustaškog odgajališta, ali mu ne kaže da mu je on zapravo otac… Kakva drama. I to crno-bijela. Te epske slike i ta dramatična muzika… Ustao sam i otišao se popišati. I u zahodu sam čuo zvono. Učinilo mi se, još i jače.

DONG!

Triput za redom sam pustio vodu i molio sam Boga da prestane. I, bogme, prestalo je. Tek sam tada osjetio hladnoću podnih pločica i užasnulo me kad sam se ugledao u ogledalu, istočkanom bijelim točkicama zubne paste: ispijene, upale oči zurile su u upale, ispijene oči.

Bila je nedjelja.

Uvukao sam se u trenirku i debelu dolčevitu. Odvukao sam se u kuhinju pristaviti kavu. Sjeo sam za stol, čekajući da voda zavre.

Klizao sam pogledom od prozora, špareta, sudopera, frižidera do police sa začinima… pa od police sa začinima, frižidera, sudopera, špareta do prozora s požutjelom foringom, a vani je sipila kiša i caklile su se riblje kosti antena na terasama zgrada. Kad bih htio, još bih nešto rekao o tome, ali voda je uzavrela i miris kave probudio bi i mrtvu dušu.