Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

MURINA

 

Prekjučer sam se bacio kroz prozor.

U more.

Bio sam kod Fricovog frenda, Maroja, na otoku, u ruševnoj kući njegovog djeda, tik do mora. Kad je jučer grunulo jugo, valovi su se razbijali o stijene i kapljice pjene padale su na moje oznojeno tijelo na daščanom podu.

Kakav šou, čovječe!

Pomislio sam kako bih tu mogao mirne duše dočekati smrt i nanovo se roditi u toj sobi. I tako u beskraj.

Više nikamo ne idem, ostat ću ovdje, govorio sam, zureći u modru pučinu kojom je brodio trajekt, bijel kao list papira.

Poslije bih izišao u vrt iza kuće, legao u njihaljku uz drvo limuna i smokvu te bih, kroz debelo lišće, zijao gore, u vrteći ples Mjeseca i prvih zvijezda.

Rano jučer, zaplovili smo k pošti.

„Bia sam nedavno u Zagrebu obaviti nešta. Jebate, dvi sam ure luta gradom. A bogati pa to je bilo za popizdit! To tamo nema smisla, jebemtija takav život!“ pričao je dok smo sjekli trome, debele valove. „Stalno sam se sudara s drugim judima a u onim tramvajima nema zraka, puni su ka čep, sve smrdi na pokvarenu kvasinu… Mabižupičkumaterinu!“ stvarno se razljutio.

Rekoh: „Ma, pusti…“

Sjedio sam na rubu batane i bilo me je sram što još uvijek smrdim u Zagrebu i tratim život u tim tramvajima i u redovima na blagajnama šoping centara.

Maroje je navlačio ronilačko odijelo i peraje. Kad mu je lice napokon izronilo iz odijela izgledao mi je kao tata teletabis. Jedva sam se suzdržao a da ne prasnem u smijeh.

„Kako si čovik more sjebat život, moj Mario, to ti je čudo!“ rekao je a onda se prevalio na leđa, pljusnuvši o površinu.

Dodao sam mu masku i pušku.

Gledao sam kako je, poput morskog psa, otplivao krug oko batane a onda nestao u dubini.

S ruba sam skliznuo na dno čamca, zapiljivši se u mrežu zgurenu pod provu. Puhao je maestral i san mi je došao na oči, meko i nečujno, kao pauk. Sanjao sam tunel, kao lapidarij, baklje su gorjele na zidovima i neki je lik trčao ispred mene a ja nisam mogao skužiti zašto trčim za njim: proganjam li ga ili netko proganja nas dvojicu. Uglavnom, taj je lapidarij postajao sve uži a svjetlost baklji sve slabija…

„Jebate… Alo! Mario!“ probudio sam se i ugledao Marojeve prste kako se hvataju za držač vesala. Prevalio sam se na koljena.

„Tu sam. Sori, zaspal sam!“ rekoh.

„Na… Uzmi“, na niski je bio ozbiljan komad murine.

„Bokte, Maroje, svaka čast!“ viknuh udivljen ulovom. Pomogao sam mu da se uspne na čamac te smo krenuli na kraj.

„Umalo me zgrabila za livu nogu“, rekao je udarivši je ogromnim nožem posred glave. Murina se počela izvijati u agoniji.

Nakon pola sata plovidbe, ogledao sam oko nas i nigdje na vidiku nije bilo kopna. Samo to uzbibano more i svjež vjetar koji nas je ljuljao poput posljednjih akvanauta na planeti.

„Maroje, plovimo li mi prema kraju ili pučini?“ upitah ga.

On je napinjao pušku, sablasno se smiješeći…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.