Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

GAVRAN

 

Sunce se gasilo kao plamen svijeće.

Sva smo se četvorica čvrsto držali za okvire kabine, ručke na vratima i sjedala, jer ljuljali smo se kao na brodu u oluji, ali Lada Niva je izlazila na kraj s blatom do osovina, razgrtala je žilave grane grmova lijeske što su se nadvile nad putem i čvrsto se držala na nagibima gdje bi drugi automobili završili na krovu.

Brodili smo gustom šikarom, mjestimice izbušenom purpurnim zrakama sunca koje nam je otkrivalo još mračnije dijelove puta pred nama.

Samo smo jedanput morali stati kako bi pod zadnje kotače podbacili granje da možemo iskočiti iz jame u koju smo zagnjurili.

Zrak je bio vruć i ljepljiv kao krv.

Nakon pola sata probijanja, napokon smo banuli na pješčanu zaravan, poput bolesnika koji su se probudili iz narkoze i sad škilje u nevjerici.

Zijali smo uokolo, zadivljeni. Onda smo odvalili i taj komadić puta do same obale.

Drava se caklila kao nož, osjetio se vonj mulja, a kormorani i čaplje su lovili s panjeva i vrhova grana uronjenih u usahlu rijeku. Desno od nas, na pedesetak metara, na pješčanoj strmini, bregunice su iskopale desetke rupa u kojima su čučale mlade ptice.

„Bokte, kako krešte“, rekoh.

„Još malo i prestat će. Kad sunce skroz zađe“, rekao je Neno, trljajući dlanom o dlan što je značilo da je zadovoljan pozicijom.

Fric i Stiv su donijeli bocu rizlinga i čaše. Otpijali smo vino i odizali obrve svaki put kad bi čuli prasak na površini rijeke.

„Štuka!“ viknuli bi uglas.

„Bolen!“

„Nemreš verovat!“

Debeli tolstolobici su iskakali iz vode, naganjani od soma ili divovske štuke. To nas je oduševilo i brzo smo se bacili na raspremanje i pozicioniranje: svako je rastvorio svoj šator i razmotao vreće za spavanje.

Neno je već špinao, zabacujući ukoso, paralelno s obalom. Stiv je postavio starletu na žuti plovak i zabacio raub s crvenperkom u rukavac od lopoča. Krupni pluteni plovak poskakivao je i lagano se kretao lijevo-desno.

Fric je pikao kedere i opako je bio dobar u tome. Kanta s riječnom vodom bila je ubrzo dobrano popunjena.

Sunce je palo preko ruba horizonta, povlačeći za sobom ljubičastu auru.

Ja ništa nisam radio, samo sam ležao na toplom pijesku, kao na kruhu, zijajući u ikre zvijezda što su plutale nebeskim oceanom iznad tamnoljubičastog horizonta. Ali, krajičkom oka, kao priviđenje, osjetio sam da u mene, poput utvare, nešto zuri.

Učinilo mi se da čak čujem i kako „to“ teško diše.

Polako, skroz lagano, okrenuo sam glavu i ostao piljiti u te oči, duboke kao bunar.

Bio je to krupan i crn, crnji od noći, gavran.

Kao lord u crnom plaštu od svile, jedva primjetno, odizao je krila…

Što pogledaš to si stvorio.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.