Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

LUKS

 

„Odmah ćemo to riješiti. Radilo se samo o tome da vas sustav nije prepoznao.“

„Jel?“ šapnuh.

„Da. Dajte mi samo novi naziv i zaporku.“

Baš je tako rekla, „zaporku“.

Ubrzo je ruter zasvijetlio bijelom svjetlošću bisernih lampica. Sve je opet radilo i mogao sam bezbrižno ostati doma, provesti dan uz kompjuter i visoku šalicu kave, ali sve sam ugasio, obukao se i izišao van.

Spuštao sam se stubama gdje je zaudaralo kao da je netom prije mene stubištem prošao pas lutalica, a onda, na drugom katu, ugledao sam dvojicu momaka kako iznose limeni lijes iz jednog stana. U stanu je netko plakao, ali se čuo i zidni sat kako otkucava jedanaest. Zastao sam, s jednom nogom u zraku, ne znajući što da učinim: da ih pustim ili da se sjurim prije njih u zagrljaj osunčane ulice.

Ipak sam zgiljao prije njih, izjurivši na sunce što se pojavilo kao plaća na računu, nakon mjesec tmurnih i kišovitih dana.

Kako živim odmah do placa, sve je vrvjelo običnim životom: majke su prevrtale karfiole, grincajge i zelje, a muževi su odabirali meso i kobasice za roštilj. Šmugnuo sam pokraj crnog Mercedes kombija s mliječnim staklima i gravurom ruže na vratima, ostavivši za leđima uzburkanost subotnjeg prijepodneva.

Pohitao sam prečacem, preko parka jer zaista mi je više svega dosta i dođe mi da ostatak života izrađujem molitvene zastavice veselih boja i pjevam Om mani padne hum.

Ali…

Neno je baš montirao novi akumulator kad sam stigao. Na dvorišnim me vratima dočekao njegov vučjak, prekrasan, pametan pas, ali i zaigran kao Ivica Olić: skakao je po meni, provlačio mi se kroz noge i vukao me za nogavicu. Šta ćeš, morao sam mu baciti probušenu košarkašku loptu, pa opet… Jeboga, i debilu bi dojadilo.

„Daj, Neno, požuri, ovaj će me cijelog ishračkati.“

S rukama iza leđa Neno se nadvio nad Luksa. Ništa nije trebao reći jer je Luks ispustio loptu iz čeljusti, povukavši se natrag na stražarsko mjesto na ogradi.

Neno je dovršio posao, Lada je palila na zub, pa smo ušli u garažu, upalili Radio student, otvorili boce piva i bacili se u pojastučene ribičke stolce.

Nije nam nedostajala rijeka.

Nije nam nedostajao sustav.

Nedostajalo nam je jedino još piva jer to što smo držali u rukama bilo je sve i slika praznih gajbi pokraj vrata strašan je prizor, dostojan starih majstora da ga oslikaju na platnu velikog formata, u ulju, u gustim namazima i zagasitim, zemljanim bojama.

Zurio sam van kroz raskriljena vrata u crno šljivino stablo u dvorištu i Luksa koji nas je čuvao od svijeta s one strane ograde.