Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

EUFORIJA

 

Mlitav dan jučer, južina. Ma čamotinja.

Snužden, sjedio sam u Euphoriji. Okolo za stolovima, mladi menađeri i menađerice. Oni, pak, pršte od volje, grizu, valjda ne hine.

Barem tako izgleda.

Ali, ti sivi neboderi posvuda, Muzej suvremene umjetnosti, u močvari, Avenue Mall. Tu, na Balkanu. I nebo boje leševa.

Odbijao sam dimove i otpijao pivo.

Dim je lelujao zrakom, zarobljen u našim neprobojnim očima.

Osjećaj kao da nam netko ne da dalje, kao da smo psi na lancima a mačke se slade mesom iz naših zdjela. Na koncu se poseru u te polizane zdjele i ispare, skroz slobodne…

Baš kad sam odlučio ostaviti sve i otići, Fric se stvori na vratima i s vrata pozove rundu.

„E, Fric!… Nekak, ne znam, ne cuga mi se“, promumljao sam.

„Aj ne seri. Kaj ima?“

„Ma niš. S posla. Ono. Tu. Ti?“

„Čovječe, slušaj ovo. Dado i ja odemo jučer kod Stiva gledat tekmu, a Stiv je uzel u Vrutku na akciji pedeset konzervi neke švapske pišaline od piva. I sad…“ – tu je zastao – „Znaš da smo zgubili?“

Nisam znao ni tko je igrao, ni protiv koga, ni zašto, ali samo rekoh: „Ne.“

„Da. I onak sjebani, baš ono, koma smo bili, skroz zbedirani, popijemo sve te pive i uz to neke gljive, i negde usred noći ja se zbudim, nekak odljepim kapke i čujem Stiva kak hrče u košari od pesa, a Dado ko avet pred teveom, sjedi u bakinoj fotelji i gleda Trećeg čovjeka, na trećem. S konzervom goveđeg gulaša u ruci. I cuga on taj gulaš i gleda film i ja ga pitam jel za pivo, a on veli da fala, da ne treba, da već ima. Ojebotipas! O-ho-ho-hoo…“

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.