Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

TARANTA

 

Morem plutaju oblaci i lete galebovi.

S masivnog lukobrana promatramo pučinu, tražimo tragove života, naznake da u dubini vrije. Sve se uzima u obzir: položaj sunca, kurenat, plima i oseka, sjene na vodi, mjehurići, a naročito naglo mreškanje koje razotkriva lovca.

Jer, potegnuli smo dovde, do ovog sela gdje Velebit uranja u more i izranja s druge strane, kao otok Pag.

Tiho je i dok prebiremo po kutijama s udicama i silikoncima, pazimo da nam pokreti budu meki i nečujni. Iza naših leđa je seosko groblje i crkvica, malo viša od Dina Rađe. Groblje je izbodeno čempresima, a Velebit, kao dobroćudni div, mirno motri na nas.

Oslonjen na kameni zid, sjedim i upijam taj arhaični pejzaž. Odbijam dimove i otpijam gutljaj pelina iz male bočice.

Stiv, pak, nabada nadipanog Sawamura silikonca na jig, rastvara podmetač s dugačkom, teleskopskom drškom i ostavlja ga polegnutog, na korak od sebe.

Gledam kako je zabacio točno tamo gdje je i mislio, tamo gdje završava zatravljeno a rasprostire se pješčano dno. Jer, po Stivu, baš tamo, u travi čuči i vreba on, brancin. Divota.

Stiv je majstor i sjajno džiga, vješto oponaša kretanje ribe, meko trza vrhom štapa pa pušta da mamac na trenutak odmori, zastane, kao prava riba.

Vrijeme je da se i ja primim posla pa ustajem i uzimam svoj podmetač i prastari Germina dvodijelni špiner što sam ga naslijedio od oca. Štap je skroz demode, ali je neuništiv ko Golf dvica. Imam i dva silikonca, istinabog, za smuđa, ali grabežljivac ne bira, on grabi.

Grabim i ja, preskačem zid lukobrana gdje se stijene strovaljuju u vodu i sjedam na jednu odrezana vrha. Dno je pokriveno travom, gledam kako se trava lagano ljulja, otkrivajući sjene što se povlače lijevo-desno.

Izbacujem mamac daleko, uh, možda ima i pedeset metara.

Puštam da padne na dno, a onda ga naglo trzam uvis.

Gledam kako sunčev disk izranja iz mora dok lagano kružim ručicom rolice.

Bokte, ovo ipak nisam očekivao… Bam. Bam. Zar već?

Bam.

Ooooopaaaa…

Gore je.

Ali, vuče prema obali, okrećem vrh štapa na drugu stranu, prema Pagu. Držim ga napetog i pazim da me ne nadmudri.

Svaki njegov pokret osjećam na ruci, beštija se valja i uvija. Namotavam upredenicu i znam da je neprikosnoveno gore i da mu je trud uzaludan. Jednostavno ga imam i moram ga samo dovesti do kraja.

I, evo ga, nakostriješen i ljutit, promatra me tim buljookim pogledom. Ocjenjujem, četrdeset deka i dvadesetak centimetara. Ali, ne radi se o brancinu, beštija ima blijedoružičastu krljušt i bodlje na škrgama. I strašno je agresivan, kao da me svim srcem želi ubost pa makar i on sam krepao.

Kužim samo da škarpina nije. Povlačim ga prema podmetaču.

I, da, ubo me je.

Ubo me je dok sam ga vadio iz mrežice vražjeg podmetača. Ali… ta bol… ojebotipas… umalo… nisam izgubio svijest. A krvi posvuda.

Zazvah Stiva.

Šaka mi naočigled otiče, a iz rane lipti zapjenjena krv.

Herc mi ubrzano lupa, ruke poskakuju… Vid mi je zamućen. Zalegnuo sam između dvije stijene.

„Stvarno nisi skužio da je pauk?“

„Ne…“

Pogledao mi je šaku: „Duboko te ubola. Gle, otrov joj je strašan, ali je termolabilan!“

Ta me istina trebala umiriti.

Sad sjedim naslonjen na branik Golfa i ne mogu opisati koliko mi to godi. Stiskati rukom vrući auspuh iz kojeg suklja mastan dim i leluja kao duh između čempresa.

Ta-ran-tata…

Od tamo gledam Stiva kako se saginje i za tren izvlači na lukobran brancina kilaša i sad ga, malaksalog od borbe, izvlači iz podmetača i hvata za škrge.

Odiže ga iznad glave.

Huh!

Majstore!

Lubin se ljeska na jutarnjem suncu, a galebovi klikću ko poludjeli…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.