Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

IZDAHNUTI ŽIVOT

Stan ima dvije sobe i obje su zakrčene starinskim namještajem, regalom od zida do zida, dubokim foteljama boje karamele, a na zidovima su gobleni i reprodukcije Degasovih plesačica. Iznad naših glava je luster s pozlaćenim nosačima i staklenim suzama. U kripti regala na starom televizoru su uokvirene fotografije Fricovih staraca: mama s punđom i ćale s brčinama po uzoru na Lecha Walesu. Na policama iznad telke posložene su bočice likera i žestice te knjige Janka Matka.

Tri su vrste ljudi: oni što odahnu, oni što utihnu i oni što izdahnu kad im bračni drug umre. Fricov je ćale izdržao mjesec dana i Fric se sada privikava na samotnjački život i brine se o staroj pekinezerici što motri na nas s masivnog trosjeda dok kartamo belu. Na komodi gori debela svijeća i njen se dim miješa s dimom cigareta. Vani slini kiša i vjetar povremeno protrese rolete na prozorima. U stanu ispod tutnje basovi narodnjačke muzike jer subota je i narod se opušta kako najbolje zna i može.

Ne volim kartanje i ne znam zašto sam pristao doći ovdje i kartati tu glupu igru. Uopće ne pratim zvanja, ali zato uredno točim gemište ekipi: Fricu, Stivu i Nenu. Igram sa Stivom i izbijam mu adute.

„Jel to namjerno radiš?“ reče.

„Mah… sori, boli me glava od ovog dima i svijeće.“

„Ovo nema smisla, jebiga. Daj se skockaj ili prošeći“, kaže on ljutito.

Zurim u tu prijeteću regalčinu.

„Fric, jesi razmišljal riješit se regala?“ velim.

Fric okrene glavu prema regalu i veli: „Zakaj?“

„Pa… nekak mi je bed sjedit tu pred njim. Osjećam se malim i beznačajnim“, kažem.

Tu me Stiv dočekao: „Pa ti si beznačajan i pred ogledalom!“

Duboko sam udahnuo težak sobni zrak. Ma, pusti, pomislim. Nije ni mjesto ni vrijeme za zajedljive dijaloge i besmislene poglede.

Ustanem i kažem: „Idem malo prošetat. Nadisat se zraka.“

„E, daj ponesi i Lunu, mislim, kad već ideš. Da se ne moram ja poslije zajebavat“, veli Fric. Tad shvatim kako nikad u životu nisam šetao psa i to me dodatno učvrsti u pomisli kako sam beznadno protratio život, baveći se nekorisnim radnjama i mislima. „U hodniku visi lajna, tamo kod ogledala.“

Sad sjedim tu u parku.

Klupa je izrezana noževima i krhotinama stakla od boca. Počinje padati snijeg. Krupne ko šnenokle, pahulje se meko spuštaju na smrznuti travnjak. U daljini kloparaju tramvaji i ljudske se siluete pojavljuju na prozorima okolnih nebodera.

Luna se savila u hrptu i odigla je kitnjast rep. Gledam je kako kenja te kobasičice…