Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić
VAGONAŠI
Kao blenda foto aparata, nebo se otvorilo, sunce je bljesnulo i ugasilo se. Oblaci su bubrili kao pur pjena. Spremala se ljuta kiša, kao što ljuta žena čeka da joj se muž pijanac pojavi na pragu kuće.
Radio sam do tri i sad sam tu.
Je, već mi je dojadilo, zaželio sam pojesti nešto u društvu neke žene, a ne da ovako sam, u subotu popodne, kao kakav švaler, ručam grah sa žetonima (narezana kobasica) u restoranu i sjetno piljim u parkiralište života s druge strane stakla.
Inače, sinoć oka nisam sklopio – čitao sam Pogledaj dom svoj, anđele. S jutra, jedva sam obavio sve što se ujutro mora obaviti: odlazak na zahod, tuširanje, brijanje, čupanje dlaka iz nosa, četkanje zubala.
Om mani padme hum. Najradije bih obrijao glavu, ogrnuo se narančastom plahtom, obuo sandale i, poput budističkog intronauta, odlevitirao u meditativno povlačenje na moj Velebit.
Ali, samo sam se preselio u obližnji, zabačen birc u obiteljskoj dvokatnici pokraj željezničke pruge: betonirano dvorište, brajda uzduž balkona, metalni stolovi i stolci bili su poslagani okomito pokraj ulaznih vrata i čvrsto vezani lancima.
Uličica je bila uska kao fosna, psi u mračnim dvorištima su lajali. Kuće su kockaste, oštrih linija. Ograde su zašiljene kao stajske vile. Iza zavjesa na osvijetljenim prozorima, u teatru sjena, pomaljale su se siluete ukućana.
Birc je vremenska kapsula: odrvenjen je od poda do stropa, a na jednom zidu visjela je metar dugačka krunica. Osjećaj kao da sam se vratio ravno u hrvatsko proljeće, a takvi su i gosti: ispaćeni i sumnjičavi. Cuclao sam škropec i odbijao dimove u Grundig liniju na kazete.
Konobarica je pojačala neku slovensku stanicu. Volim ja Jožeka, refren je pjesme koja obara s nogu.
„Dobra je stvar, vesela!“ rekoh konobarici. „Nemrem se setit kak se ono zovu te cure?“
„Pa, Navihanke!“
„A tak je…“ velim. „Je.“
U separeu ispod krunice, čamili su dvojica muškaraca i žena. Ispijali su Karlovačko, ravno iz flaša. Svi su pušili i riječi nisu progovorili. Pitao sam konobaricu da tko su ti ljudi?
„Oni? Ma oni ti delaju u hažeju, peru vagone. Već dvajs let u noćnoj, a prošli mesec su i malog uspeli ubacit u službu.“
„Jel, a kaj on radi?“ upitah.
„Kaj bi radil, bogztobom… Pa skup ž njima vagone pere.“
Sadržaj
KišaZvona
Susjed
Šansonijer
Vrane
Oblaci boje šljive
Euforija
Luks
Most
Lubenica
Nož
Gavran
Vrapčeve prebite kosti
Krv mora
Klopka
Noa iz Žumberka
Murina
Lomača
Taranta
Pogled u ništavilo
Nemore
O more
Pred mesarom sam uvijek janje
Virovi
Vagonaši
Nedjelja
Izdahnuti život
Odlazak
Gore se može
Ja sam te stvorio ja ću se ubiti
Kao zvuk Maseratija
Susjed zvoni samo jedanput
Sa Stivom na Božić
Snovi se nisu ostvarili
Fazan
Srdele
Drvo japanske trešnje
Dječak sa Sutle
Svjetlo
Impresum