Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

VAGONAŠI

Kao blenda foto aparata, nebo se otvorilo, sunce je bljesnulo i ugasilo se. Oblaci su bubrili kao pur pjena. Spremala se ljuta kiša, kao što ljuta žena čeka da joj se muž pijanac pojavi na pragu kuće.

Radio sam do tri i sad sam tu.

Je, već mi je dojadilo, zaželio sam pojesti nešto u društvu neke žene, a ne da ovako sam, u subotu popodne, kao kakav švaler, ručam grah sa žetonima (narezana kobasica) u restoranu i sjetno piljim u parkiralište života s druge strane stakla.

Inače, sinoć oka nisam sklopio – čitao sam Pogledaj dom svoj, anđele. S jutra, jedva sam obavio sve što se ujutro mora obaviti: odlazak na zahod, tuširanje, brijanje, čupanje dlaka iz nosa, četkanje zubala.

Om mani padme hum. Najradije bih obrijao glavu, ogrnuo se narančastom plahtom, obuo sandale i, poput budističkog intronauta, odlevitirao u meditativno povlačenje na moj Velebit.

Ali, samo sam se preselio u obližnji, zabačen birc u obiteljskoj dvokatnici pokraj željezničke pruge: betonirano dvorište, brajda uzduž balkona, metalni stolovi i stolci bili su poslagani okomito pokraj ulaznih vrata i čvrsto vezani lancima.

Uličica je bila uska kao fosna, psi u mračnim dvorištima su lajali. Kuće su kockaste, oštrih linija. Ograde su zašiljene kao stajske vile. Iza zavjesa na osvijetljenim prozorima, u teatru sjena, pomaljale su se siluete ukućana.

Birc je vremenska kapsula: odrvenjen je od poda do stropa, a na jednom zidu visjela je metar dugačka krunica. Osjećaj kao da sam se vratio ravno u hrvatsko proljeće, a takvi su i gosti: ispaćeni i sumnjičavi. Cuclao sam škropec i odbijao dimove u Grundig liniju na kazete.

Konobarica je pojačala neku slovensku stanicu. Volim ja Jožeka, refren je pjesme koja obara s nogu.

„Dobra je stvar, vesela!“ rekoh konobarici. „Nemrem se setit kak se ono zovu te cure?“

„Pa, Navihanke!“

„A tak je…“ velim. „Je.“

U separeu ispod krunice, čamili su dvojica muškaraca i žena. Ispijali su Karlovačko, ravno iz flaša. Svi su pušili i riječi nisu progovorili. Pitao sam konobaricu da tko su ti ljudi?

„Oni? Ma oni ti delaju u hažeju, peru vagone. Već dvajs let u noćnoj, a prošli mesec su i malog uspeli ubacit u službu.“

„Jel, a kaj on radi?“ upitah.

„Kaj bi radil, bogztobom… Pa skup ž njima vagone pere.“