Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

O MORE

 

Nebo je bilo kao pečena slanina, a vrućina nije popuštala.

Sjedio sam u bircu na plaži i mučio se kolom. Jednostavno, nikako ne podnosim tu jaru i očajnički sam čekao da noć proguta sunce i da se na nebu ukažu kristalne zvijezde kao svjež, svjetlucav led u čaši kole.

A čekao sam i Stiva jer nisam imao snage otići s njime u dućan. Stiv ima golfa bez klime, a dućan je dva kilometra odavde. Utovario sam mu dvije gajbe u prtljažnik, ubacio i letvu što mu pridržava vrata i dobauljao do ovog birca.

Kao totalni ridikul još sam pokušavao na mobitelu pokrenuti Knjiga ili život, ali… Taj Velebit, ne znam… Vjerojatno je on krivac.

Umjesto toga, zijao sam u turiste kako sjede na šljunku i bacaju oblutke u more. Je, more je dosadno i umara: gužva, galama, užaren zrak, taj smrad što mili okolo, ljigave alge kao šmrklje zapečene na užadi kojom se privezuju brodice i ti bezobrazni galebovi što kradu djeci kriške kruha s paštetom.

A gle tek ovo dvoje tinejdžera: do koljena su u moru i drže se za ruke. Okrenuti su licem prema suncu a, vjerojatno, mlađa sestra iza njih pokušava ih uhvatiti u kadar. Ali neka starija gospođa na luftiću baš bezbrižno pluta kadrom i svojim tijelom zaklanja taj sunčev žumanjak koji samo što nije nestao s pučine. Klinci šize, ali baba ima onu gumenu ružičastu kapu na glavi i uživa, ne čuje ih i lagano udara nogom o površinu mora…

Mučio sam se tamo, uznojen u akšari, neispavan i onemoćao, isisan kao prstac. Nije me podiglo ni kad sam začuo Stivov Golf. Zaustavio se u oblaku vruće prašine.

„O, bokte, ovo nije normalno!“ rekao je i zamolio konobara veliku čašu vode s puno leda. Ispijao je tu vodu, šutke, piljeći u betonski pod na kojem su ostali otisci nečijih stopala. Otisci su vodili do zahoda iza.

Kad je ispio vodu, srušio se u plastični stolac i pogledao me očima djeteta koji želi maminu sisu.

Ali, ako je i naumio nešto reći, pažnju nam je privukla buka skutera s probušenim auspuhom. Dva oveća lika, stariji , s nekom kukom u ruci, i mlađi, skinuše se s tog motorčića i osmotriše sve nas na terasi birca.

„Čije je ovo auto?“ podvikne stariji, skrivajući kuku iza leđa. Mlađi je ostao kod Golfa, zureći na stražnju klupu.

„A?“ rekoh.

„Šta a? A?!“ zagrmi lik.

„Hej, gospon, o čemu se radi?“ upita ga Stiv.

„Jel to tvoje auto?“

„Da, moj je auto, i?“

Stari je podigao u zrak kuku za povlačenje gajbi: „Oš da ti sad sredim limariju, a?“

Pa, jeboti, nisam mogao vjerovati. „Šta je vama?“ rekoh liku koji je teško, bolesno disao.

„Ma nemoj ti meni da šta mi je, pizda li vam materina, klošarska! Mene ste našli okrast, a!“ mlađi mu se stvorio iza leđa, pokušavajući ga odvući u stranu. Htio mu je uzeti i kuku iz ruke, ali stari je nije dao.

„O, bokte…“ Stiv se lupio dlanom po čelu te se započeo smijati. „Šjor, oprostite… Ma, zaboravio sam… Ova vrućina, mozak mi ne radi. Dajte, kolko sam dužan i šta ćete popit?“ ustao je, izvukao novčanik iz stražnjeg džepa kratkih hlača i pružio mu novčanicu od dvjesto kuna.

„Šta pijete?“ ponovio je.

Ovaj ga je gledao ravno u oči.

I dalje je bolesno disao, ali vidjelo se da mu je muka od svega.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.