Posudi mi smajl | Nora Verde

AHIL I TRNORUŽICA

Novi Foo Fightersi mi na ušima. Oni su pravi dečki za rokericu s tri banke koja ne odstupa s crte. Nimalo se nisu popeglali na albumu koji slušam. Vučem se po Ilici i ulazim u svaki dućan s cipelama. Boli me lijeva peta, dotoressa kaže da je to vjerojatno „trn u peti“ i šalje me slikat. Kakav sam ja to jebeni hibrid Ahila i Trnoružice?!

Ahil, nepobjedivi grčki heroj s lošom točkom koja se pročula kroz cijelu tada poznatu civilizaciju, i Trnoružica koja je, jadna žrtva spletke, odspavala tisuću godina pravedna i poštena. I čekala, čekala da dođe On… Ima me u Ahilu, a ima i u Trnoružici, makar ako je o spavanju riječ.

Konačno nalazim kožne cipele na kojima piše „real leather“. Nije mi baš svejedno znat da su nekoga gulili zbog mog nazuvka. Nakon par sekundi prevladam etiku i zatražim broj 39, a mlada 20-godišnja vrištipička, skulirana za ovu prigodu, mi ih donosi. Probam – udobno, nema šta. Malo ih pregledam i ugledam feler, gdje – na kurčevoj peti!!! Poluodlijepljeni komadi kože na peti, malo zagrebem i ljepilo se samo otvori. Zovem vrištipičku koja je taman očekivala moj galop prema blagajni, kažem joj da nisu dobro slijepljene. Pogledam cijenu – 440 kuna. Ova donese druge. Imaju isti feler. Curka se smješka i govori mi: „Takve su sve koje smo dobili.“ Uopće se ne da smesti. Zahvalim se i odem.

Danas popodne dobila sam ideju, pomalo utopističku, jebi ga, naslušala sam se previše Clasha u životu. Svi na psihoterapiju, najkraći je slogan koji ujedinjuje moju viziju.

Dakle, svi psihoterapeuti u zemlji trebali bi odvojiti mrvicu svog slobodnog vremena i uprijet za malo društveno korisnog rada. Tretirala bih cijelu populaciju, bez izuzetka, ne bih uvažavala ono „meni je dobro, ja sam mentalno uravnotežen(a)“. Jerbo nikad ne znaš kad će stvari otići u kurac. Tako bi svi, od teta u Konzumu, zaštitara, branitelja, domaćica i studenata do gnjevnih nogometaša i njihovih trenera dobili svoj komadić duševne utjehe jednom tjedno. Država bi potakla zapošljavanje nezaposlenih terapeuta, učinila sve što može da vojnika u službi olakšanja duše bude što više. Eto ti najpravije duhovne obnove svih Hrvata. Jest da izdaleka nalikuje na radnu obvezu i neku apsolutističku mobilizaciju ciljanog kadra, ali bože moj, do tako plemenitog cilja potrebno je preskočiti i poneku birokratsku preprekicu.

Utopija kažete, a jebi ga, ja sam mislila da sam dobronamjerna.