Posudi mi smajl | Nora Verde

MRČENJE

Mrčim papir. Iz dana u dan. Za koga?, pitam svjetinu dok se u fantaziji penjem na divovski neboder od zvučnika i glumim Bona u Live Aidu. Za kurac!, odgovora virtualna svjetina u kolektivnom huku na moje pitanje.

Pisci upregnuti u svakodnevno rintanje u korporacijama pišu k’o ludi. Roman za romanom niče k’o cvijeće poslije Černobila na toj našoj literarnoj sceni. Ništa nam drugo nije ostalo osim naših pisanija. Laptop sjaji u mraku k’o zadnji svjetionik moralne budnosti, dok partner čeka u krevetu, a sitna đeca sanjaju nove trodimenzionalne videoigrice.

Toliko knjiga, a raja ne čita ništa osim legendi ispod slika u novinama i kataloga što ih na povratku s posla dočekaju zabodeni u poštanske sandučiće. Nisu pročitali knjigu od srednje škole i lektire „Na Drini ćuprija“, „Kiklop“ i „Mirisi, zlato i tamjan“. Poslije večere gledaju američke forenzičke serije i prde pod poplunom. Mi tek čitamo jedni druge. Što iz ljubaznosti, što iz obzira, ponekad i s guštom. Književnost. I to kakva. Mislim dok svršavam na Popovića Edu, mog omiljenog spisatelja. „To ti je priča, osjećaj za stvarnost, ulični sleng, dijalog, tenziju… U pičku materinu i sve one nove Marije Jurić Zagorke, romantičarke i fantazmagoričarke koje ne znaju bi li piškile ili kakile. Malo bi stvarnosti pa bi malo fantastike. Čim se primaknu same sebi, eto ti čudnih bića, vilenjaka, jednoroga, patuljaka i zombija. Ma kurac, skini se gol i drkaj, da te vidim“, odjednom počinjem vikati k’o luđakinja u transu koja je u šlafroku pobjegla niz kapiju bolnice u Vrapču. Mala leži pored mene i u trenu me prestane češkat po glavi. Navikla je ona na takve moje seanse i sad se samo smije i viče: „Tiše, ludo moja razdrljena…“