Posudi mi smajl | Nora Verde

PUN GRAD, JEBOTE

Cijela jebena Hrvatska došla je u ovaj grad, kužim to. Živim na Svačićevom trgu, ja curka sa splitskih Skalica. Auti mi zuje pod prozorom k’o ludi, imam osjećaj da sam si sagradila vikendicu na Grobničkom polju. Škripe kočnice, neznani mladi junaci piče u svojim ganc novim pilama dok čekaju semafor da ih propusti u njihove buduće avanture u Ludnici, Mraku, Folcoteci, Tantri…Čujem onu „Iznad Tešnja zora sviće“, mislim si di je taj Tešanj, jebote! Sjebavaju mi zvučnu kulisu, duševnu mi bol zadaju. Zatvaram prozore da bolje čujem Libertinese.

Povijest mojih selidbi teško bi stala u 10 kartica teksta. A to je problematično, pobro. Mnogo bre ciganluka nakupih u ovih 30-ak godina. Počelo je dok sam još bila „nejaka“. Prvo na Sućidru, gdje se tata pokušavao opametit, dok mu je Mirjana, majka mi, davala brojne prilike za to. Tako ona misli, jebi ga.

Moj stari je bio alkos, tako kažu. Al’ ne onaj balkanski tiranin koji tuče dijete i ženu, razbija pivske boce nad njihovim glavama i psuje im sve po spisku dok oni drhture ispod stola. Neeee! Čovjek intelektualac, jebote. Slušao bi Milesa Davisa i laganini trusio Jacka… Smiješio se, vodio mene u šetnju kvartom. Sjećam se da sam bez obzira na tekuće pizdarije bila sretna. Jebote, mislila sam da svi očevi slušaju Milesa Davisa dok pijuckaju Jack Daniels. To je bilo vrijeme kad je iz svake poštene kuće cvrčio radio na kojem je zavijao Milo Hrnić ili Tereza Kesovija. A moj je papa, bivši kapetan duge plovidbe, imao svoju briju, pa kako se, dođavola, njegovo dijete ne bi osjećalo posebno… Split se i tada dičio da je cvit Mediterana. A bio je kurac. I tada kao i sada. Neda Ukraden je punila Gripe. I samo nas par koje su zvali darkerima i depešovcima remetili smo tu sliku s razglednice. Peglali smo svaku večer svoje crne košulje za izać na Peristil. Navečer bismo u svom mračnom zakutku na Vestibulu zapalili joint, kimali glavama i osjećali se tako jebeno super cool.