Era gmazova | Martina Vidaić

AUTOMATIZAM

kad god te sretnem kraj automata za napitke,
odabireš čaj. japancima bi bio strašan, oni koriste
automate s rabljenim tangama i vagine u konzervi,
i općenito ih prati glas
da više polažu na čajeve nego na ljubav.
jednom sam pokušala s pravim čajem, zelenim,
beznadno nepitkim.
nažalost, nisam japanac,
kad god sretnem automat za napitke,
okružim se slučajnostima kao tjelesnom stražom.
ljubav je slabić, ne može probiti kordone,
snagatore složene u vrstu:
datum na mojoj koži, krafnu umjesto
cjelovitih hrskavih žitnih loptica
(ili ako ćeš srpski, žita za doručak),
neizdržljivost dezodoransa s moje strane,
opću neizdržljivost s tvoje,
moje neznanje o strojevima i tvoje o cibetkama.
dobrim izgledima usprkos, sama ću olabaviti linije,
pomisliti, koliko opasno može biti
nešto toliko podređeno slučajnostima.
opisat ću ti svoj životni stil:
neke dane završavam prvim gutljajem radenske,
neke zadnjim.
odvikavanje od tkiva ću prešutjeti,
slučajnosti će nam podmetnuti kraj.
one se s vremenom počnu ponavljati na rascijepima,
tjerati na trganje reklamnih plakata
ispod kojih se otkriju hrđave podloge.
nažalost, cibetke neprestano seru kavu
i ta je kava najskuplja na svijetu, nema je u automatima,
tako da otriježnjenje više-manje nikad
nije slučajno.