Era gmazova | Martina Vidaić

RESTORAN „NADA“

šminkom si naslikala novo lice
za vjenčanje rodice s kojom te veže jedino
nedostatak plesnog talenta,
i gotovo povjerovala da se moguće nanovo stvoriti.

gostiona u poličniku
i bend koji ispunjava želje koje nisi poželjela.
na plesnom podiju zrak titrav od alkohola,
fatamorgana tvojih raznešenih višestrukih dijelova.

ispod plastične palme ti si utvrđena,
izvidnica u oazi.
tvoje gore listovi bodu te, tjeraju u gomilu.
pijesak puni oči samoćom.

nadolaze pladnjevi, neorganizirano
kao oblaci.
svaki gost je neizvjesna količina mesa,
podvaljena od boga
kao od proračunatog mesara.

akne klijaju pod novim licem. tvoje se meso
već počelo kvariti.

babe kažu ti si slijedeća, i uopće se ne trude
da ne zvuči prijeteće.
sve što možeš učiniti jest
preživjeti let preko ramena,
pustiti da te rastrgaju neprstenovane ruke,
frizure zapletu u sebe kao konfete,
karavanama odvezu do krajnjih rubova.
i kasnije, sve sitnije sjeckaju tvoj genom,

sve dok više ne bude ni najmanje nade,
da će mladoženja htjeti staviti lice
koje si za njega stvorila.