Era gmazova | Martina Vidaić

POVIJEST LOŠEG VIDA

 

uvijek iznova pristanem na isto,
na dugi sterilni hodnik s nabodenom čekaonicom,
divovskom lizalicom u ustima sustava.
u mračnom mesu jasna geometrija čekanja.
nitko ne pali oči, držimo ih u dupljama dlanova
kao žarulje koje treba zamijeniti.

starci održavaju natjecanja u dalekovidnosti,
u razbijanju riječi zubalima,
u sviranju pelenama i plastičnim koljenima.
smrt je podmukla kamatarka,
posuđuje nam dijelove,
zauzvrat uzima dvostruko.

sljedeći! i ja se dobrovoljno javljam,
kao iskusni sudionik u realityju
koji unaprijed zna moguće trikove.

nešto voštano što se predstavlja kao sestra
kaže previše knjiga, previše knjiga.
stavlja mi na oči druge oči
koje zbijaju razlivenost slova,
od grafika prave grafeme.
stavljam čelo u tuđe čelo, bradu u tuđu bradu,
obje oči u jednu točku.
nešto glineno što se predstavlja kao spasitelj
kaže previše oka, previše oka. laički rečeno,
staklovina pojede svo svjetlo sa stvari,
druga staklovina ga ispovraća
pa stvari postanu očito točne, točno to što vidim,
bez rorschachovih mrlja.
prve oči izgledaju male, svinjeće,
i to je isto bezizlazno točno.

zatim dobijem certifikat o nekvaliteti,
potvrdu za novi kredit.

sustav je bezazleno okrutno dijete
kojem ne smijem izvući lizalicu iz usta,
ali smijem izvući svoje prve oči
kad se tuđe oči ugase,
kao nakon realityja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.