Era gmazova | Martina Vidaić

SESTRA JE IZUMILA SAMOĆU

većinu vremena moja je sestra ime na ekranima,
ljubav satkana standardnim fontom,
sreća koja ovisi o smjeru zagrade.
lakše se živi s to malo zelenog pulsa,
još uvijek vjerojatnijeg
od vanzemaljaca.
rijetko opet dobije tkivo, i dobije ga previše
za volumen koji možemo ponuditi,
nalijepi na sebe prvi sloj boje,
sve ostavi nijansu bljeđim.

uvijek donese s puta čungalunga cigare,
zajedno ih pripalimo, samo njena zadimi.
zajedno smo pekle kolače u djetinjstvu,
samo su njeni imali kremu.

u svakoj sobi izgubi barem jednog slona,
svaku rupu ispuni sobom dok ih traži.
kad ode,
ostanemo stisnuti u kutevima kao u kolijevci.
smisao blagdana je potrošnja viška ljubavi,
kremastih riječi skorenih na rubovima.

kad ode, zaplačemo
kao da smo živi.