Era gmazova | Martina Vidaić

SESTRA JE IZUMILA SAMOĆU

 

većinu vremena moja je sestra ime na ekranima,
ljubav satkana standardnim fontom,
sreća koja ovisi o smjeru zagrade.
lakše se živi s to malo zelenog pulsa,
još uvijek vjerojatnijeg
od vanzemaljaca.
rijetko opet dobije tkivo, i dobije ga previše
za volumen koji možemo ponuditi,
nalijepi na sebe prvi sloj boje,
sve ostavi nijansu bljeđim.

uvijek donese s puta čungalunga cigare,
zajedno ih pripalimo, samo njena zadimi.
zajedno smo pekle kolače u djetinjstvu,
samo su njeni imali kremu.

u svakoj sobi izgubi barem jednog slona,
svaku rupu ispuni sobom dok ih traži.
kad ode,
ostanemo stisnuti u kutevima kao u kolijevci.
smisao blagdana je potrošnja viška ljubavi,
kremastih riječi skorenih na rubovima.

kad ode, zaplačemo
kao da smo živi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.