Era gmazova | Martina Vidaić

STRAŽNJA STRANA HOTELA „ZAGREB“

tu je jednom odsjeo hitchcock,
zadovoljan pogledom, zadovoljen sobaricom.
ti nikad ne odsjedaš u starim hotelima,
bojiš se tuševa.

pitaš se kako je umro čovjek kojeg iznose.
liječnici ga još predano mijese,
ali jasno je da će ispasti prekisao i crn.
premda, sve oko hotela „zagreb“
premazano je srednjoeuropskom patinom
i smrt može biti stvar dojma,
kao što je vjerojatno iz istog hotela
pogled na more
koju nijansu tamniji.

hitna pomoć je pružena pločnikom.
smrt možda uopće ne pobijedi,
a ona je potporno tkivo pjesme,
bez kojeg sve pada na drugu stranu ulice,
pred kafić nalik na rasadnik
u kojem zadovoljno raste nekoliko djevojaka.
ne preostaje ti drugo nego
smatrati ih sobaricama.