Era gmazova | Martina Vidaić

POGREBNI URED

 

budilica je odrezala najbolji komad sna,
smrvila ga kao stari kruh,
bacila galebima memoriranima na mobitelu.

prvi dan nakon smrti. mrtvaca je trebalo srediti,
namočiti, istrljati, ocijediti,
pretočiti snove u spiralu prljave vode.
(pranje je naokrutnije što se nekome može uraditi.)
zatim je trebalo šminkati. (na zapadu postoje ljudi
koji se bave isljučivo šminkanjem mrtvaca.
misliš, dobro je toliko malo ovisiti o kritici.)

jutro je bilo kuglasto na stražnjem sicu,
vezano lancem za vrat. vozili su te u sobu.

po hodnicima si bacala sitne bijele osmijehe,
da se znaš vratiti. i cijelo se vrijeme pitala
jesi li ponijela pileću kost.

dali su ti vrata s brojem,
optimalnu temperaturu prostora,
slobodu da odložiš svoje meso.
na prozor je bio nalijepljen komad mora i neba,
komadić krova s prepariranim galebovima,
skoro cijelo stablo.
dan se pružao pred tobom kao otkucaj kliničkog mrtvaca.

sljedećih je dana bilo bolje,
galeb-dva otpali bi s krova, plavo bi se malo ispralo,
na dopisu bi iskrivila službenu riječ,
spašavala jezik od odlaganja.

i tako se do danas čini
da je nemoguće ponovno umrijeti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.