Era gmazova | Martina Vidaić

POVIJEST PROPALOG POVRATKA

poslije tri dana, bez mrvice u ruksacima,
sručili smo se na obalu.
izmorena ekspedicija zveckala je zdjelama, tražila
da se bilo što izvadi iz mora i stavi na vatru.
odavno nisam vidjela more,
ako se ono uopće može vidjeti,
ali dobro sam znala kako to ide.
uvučem crtu plavog, sintetički ikar. i kao ikar,
od ikre do ikre, između utroba,
dobro iskoristim pad.
no ovaj put more se zgusnulo kao plastelin,
nije mi puštalo ruke ni blizu dnu.
ono samo je bilo dno, zlo, zatvoreno korito.
moja su tkiva nastojala zaboraviti svoje funkcije,
tamno među stanicama dalo se na uvid tromom oku,
svaku se stanicu moglo jasno vidjeti,
svaka je nastojala nalikovati onoj drugoj,
film je postao slika,
ali more je ostalo zatvorena mrtvačka čeljust,
odlučno da mi ne prizna jednostaničnost.
bilo je jasno,
kad pokušaj dođe preblizu cilju,
ne može se više vratiti u polazište, kao
planina u more, tri u jedan, pjesma u jezik.

ekspedicija je tražila svoju porciju mora,
izvlačila iz ruksaka nejestive vreće, i buru,
težnju planine da postane more,
sručavanje komadića neba u ponor.
to je kao da jedeš lucifera.
oni su uperili kljunove krampova u mene

i tako su nastale ptice.