Era gmazova | Martina Vidaić

POVIJEST NESTAJANJA

svatko na kraju postane negativ sebe;
zubi pocrne, kosa pobijeli.
ponekad samo otpadnu,
tako potpuno da smile shutter nema smisla,
tako temeljito da je češljanje češanje.

poljupci se onda nečim popune,
bijelim bljeskom zaslijepi krotitelje
(ne volim cirkuse sa životinjama,
ukroćene zube koji nikad ne pojedu publiku.
akrobati barem priznaju mišiće.)

zube se onda popuni plombama,
plombe priveže bijelim dlakama
i baci u more.
ribe progutaju udice kao poezija smrt.

smrt je u dobroj formi;
puno se kreće, ne pretjeruje sa zdravim ljudima.
ima tvrde mišiće pa se teško žvače.
zato poezija ima lošu probavu,
debela je i nitko je ne jebe.
utiskuje se u mene
kao da može biti tvrda gdje je meka,
bijela gdje je crna.
nabola se na mene, nogama omotala pas,
kao glista na udici.

ne bih voljela umrijeti u moru,
ima toliko riba koje nisam pojela.