Era gmazova | Martina Vidaić

POVIJEST LOŠEG TENA

oči se upisuju u kožu. upišu: bijelo.
kao snijeg,
voda zarobljena u složenim oblicima,
jedina voda u koju se može upisati đon.
u ovom kraju nema snijega,
moram se praviti zimzelena.
pod pritiskom ispuštam eterično ulje,
neljekoviti izmet tkiva.

mrkva je zdrava za oči.
snjegoviću se pojede nos, oči mu se
iskopaju i ispišu prva slova.
majka je čuvala fasadu od ugljena,
snijeg od koraka,
mene od dobrog tena.
hranila me čistim jogurtom;
ako nije išao kroz usta,
završio bi na kosi.
bezbojne borovnice upišu: bol.

onda se sve ispere običnim sapunom,
kao cipelarenje.
s pogledima je teže, umješani u kožu
daju tu nestvarnu,
ljudsku boju.