Era gmazova | Martina Vidaić

PLAN PROPALOG BIJEGA

 

trebalo je na vrijeme početi uzmicati,
izdubiti kanjon dok je još bilo pukotine,
povremenim samostalnim šetnjama na bili brig
početi zamjenjivati čela pročeljima,
sve te oči namjerno pogubiti među kotačima.
podno neznatnog uspona
grad nastoji izgledati kao svoja razglednica,
pretencioznim prstom u moru
s gađenjem opipava svijet.
da je ovaj brijeg sinaj, moj bi zadatak bio
uklesati slogan sezone (zašiti sve himene,
surogat djevice za surogat dalmaciju).
riječi pomaknute svrhe ovdje su uzaludne,
to znači da mog zadatka nema,
ne moram se spustiti
da bi zlatno tele završilo u zamrzivaču,
grad na terapiji zimom,
ugodno površnoj kao blato u wellnessu.
ne treba me, ni ja njega,
nerazumno smo ustrajni u lošem braku.
trebalo nas je na vrijeme rastaviti,
definirati, grad prestaje gdje mu prestaje tkivo,
iako je najprisutniji u rupama.
sad je već nemoguće uzmaknuti
da se ne spotaknem o sebe, ili ga deložirati
da se ne osakatim.
sad je uzaludan svaki uspon,
gdje god dođem dolina se podrazumijeva.
sve manje boravim i u rupama,
ne mogu podnijeti toliku prisutnost sebe.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.