Era gmazova | Martina Vidaić

BILI SMO UMJERENO OČAJNI

 

znanstvenici se još nisu složili
kako ćemo biti uništeni.
jedni kažu: sledit će nas. drugi: spržiti.
za sada, vrijeme je sredovječno; ako se promijeni,
svi će reći da je poludjelo.

torba je opremljena kao poganski grob,
nikad ne mogu naći ključeve.
oblaci nalegnu na mjesec pivskim trbusima.
dobro je ako preda mnom korača susjeda,
podstanarka u garaži pokojnog tonća,
malo većoj od naše crne jame.
štikle joj kucaju na makadamu,
daju korisne podatke o koordinatama,
vode u mraku.
tek dan može vidjeti svu tragediju tkiva,
ahilovu petu podešenu za nišan štulama iz karitasa,
koje posebno smiješno izgledaju uz leđa,
golema i svinuta zbog previše torbi.
ima muža nestalog u bosni,
sina koji svaku laku noć izvan ludnice
zarobi u brujećem autu,
kćer čije dijete nikad nije vidjela,
treba nahraniti toliko usta.
moje ravne cipele ne ispituju.
dok svi šutimo,
uključujući oblake koji kutre kao na kauču,
dobro je.

dobro je
navečer u periferiji naći svoju kuću,
pogotovo u ulici koja je nekad bila slijepa,
a i sad ima narav ćorsokaka.
znanstveno rečeno,
kamo ideš nema je.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.