Era gmazova | Martina Vidaić

LOŽNICA

 

soba se puni prašinom.

toliko je sparno da se soba lijepi za mene.

ti ulaziš u sobu
bez mog pristanka,
kao oni stvarno veliki noćni leptiri
koje kasnije nikako ne mogu istjerati.

počela sam shvaćati mehanizme letećih bića,
stranih tkiva koja mi neprestano dolijeću u glavu.
recimo, vrane nastaju raspadanjem vrhova čempresa,
čempresi pak zgrušavanjem sumraka
(ili, ako netko nešto puši na terasi),
ali noćni leptiri nastaju slučajno,
kao odbačeni repovi.

ako nemam sreće, žarulja u hodniku
tu noć nije njihov tip.
ako imam sreće, upadnu u čašku lustera
pa ih poklopim cd-om.

ponekad, kad je svjetlo već pregoreno,
prežive i po tjedan dana.
troše prah koprcajući se u prašini.
porculan je međutim nemilosrdan, proziran
sve dok postoji
oblik za letenje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.