Era gmazova | Martina Vidaić

U POČETKU JE BILO MALO LJUDI

traje era gmazova,
nad dvorištem je golema frizerska hauba.
glava dopušta svojim zmijama suvišak topline.
cvrčci su dobra posluga, buše slijepu pjegu bubnjića
da zelembaći nečujno bace led na potiljak.
kornjača prazni oklop za kišu.

pod haubom hauba auta kao tava s poklopcem.
u dvostrukom suvišku topline prže se smokve,
ako dođu varani.

u prozoru kao u stopiranoj snimci, iza zavjese, otac spava
i možda diše.
gmazovskim rječnikom, toplina je natjerala ljubav
da nabrekne do veličine dinosaura.
toplina je moćna stvar kad nešto treba zagrijati,
ali nikako ne može pomaknuti zavjesu,
oživjeti fosile dinosaura
bez simulacije.

sunce slabi skokovito kao akumulator. dan-noć cvjetovi
još su igle
kojima ćemo dočekati varane. nekad,
od tih smo cvjetova pravili sok
i nudili djeci iz drugih ulica
s namjerom da ih otrujemo. znali smo
da ćemo varanu prije podmetnuti dijete
nego smokvu.
sisavci su upravo nastali i samo su najlukaviji
imali šansu.
i oni koji se nisu bojali tuđe smrti.